Hladnjak nije menza! Kako su prijatelji moje kćeri uništili naš dom

“Lana, opet su ti svi u stanu!” viknula sam iz kuhinje, dok sam gledala kako nestaje posljednja tegla ajvara koju sam čuvala za nedjeljni ručak. Zvuk smijeha i glasne muzike dolazio je iz njene sobe, a kroz poluotvorena vrata vidjela sam barem šest pari tenisica razbacanih po hodniku. “Mama, samo još danas, molim te!” Lana je provirila iz sobe, oči joj sjaje, a iza nje se nazire Mirza s tanjurom punim sendviča. “Samo danas? Tako si rekla i jučer. I prekjučer. I prošli tjedan!” glas mi je zadrhtao, osjećala sam kako mi srce lupa od bijesa i nemoći.

Sve je počelo bezazleno. Lana je uvijek bila društvena, a ja sam bila ponosna što joj je dom otvoren za prijatelje. Sjećam se kad je prvi put dovela Eminu i Tarika na palačinke – smijali su se, pomagali mi u kuhinji, sve je bilo toplo i veselo. Ali onda su počeli dolaziti svaki dan. Prvo na ručak, pa na večeru, pa bi ostajali do kasno u noć. Hladnjak bi se ispraznio brže nego što bih stigla otići u Konzum. Moj muž Dario je šutio, ali sam vidjela kako mu smeta gužva i buka.

Jednog petka, kad sam se vratila s posla umorna i gladna, zatekla sam ih kako sjede za stolom i jedu moju sarmu koju sam planirala podijeliti s Darijom. Lana je samo slegnula ramenima: “Mama, pa napravit ćeš opet.” Tada sam prvi put osjetila gorčinu – gdje je nestala zahvalnost? Zar sam postala samo kuharica i čistačica za tuđu djecu?

“Dario, moramo razgovarati,” rekla sam mu te večeri dok smo prali suđe. “Ovo više nema smisla. Ne mogu svaki dan hraniti pola razreda.” On je samo uzdahnuo: “Znaš kakva su djeca danas. Bolje da su kod nas nego negdje vani.” Ali ja nisam mogla ignorirati osjećaj da nas Lana i njeni prijatelji uzimaju zdravo za gotovo.

Sljedećih dana situacija se pogoršala. Jednog jutra sam pronašla prazne boce od soka ispod kreveta, a netko je ostavio otvorenu Nutellu na stolu – mravi su već napravili svoje. Kad sam pokušala razgovarati s Lanom, ona je viknula: “Ti nikad ne razumiješ! To su moji prijatelji! Zar ti nije drago što imam društvo?” Osjećala sam se kao najgora majka na svijetu.

Jedne subote, dok sam pokušavala spremiti ručak za nas troje, Lana je dovela još četvero ljudi. “Mama, možeš li napraviti još malo rižota?” pitala je kao da je to najnormalnija stvar na svijetu. Pogledala sam ih – gladni pogledi, mobiteli na stolu, smijeh koji mi para uši. “Ne mogu više,” rekla sam tiho i izašla iz kuhinje.

Te večeri Dario me zagrlio: “Možda smo previše popustljivi. Možda Lana mora naučiti gdje su granice.” Srce mi se slamalo – nisam željela biti stroga majka, ali nisam više mogla podnijeti osjećaj da me svi iskorištavaju.

Odlučila sam razgovarati s Lanom ozbiljno. Sjela sam kraj nje na krevet dok je tipkala poruke. “Lana, moramo postaviti neka pravila. Volim što imaš prijatelje, ali ovo više nije normalno. Hladnjak nije menza. Ne mogu svaki dan kuhati za sve. I tata i ja želimo malo mira u svom domu.” Pogledala me ispod oka: “Ali mama, oni nemaju gdje drugo… Kod Emine roditelji stalno rade, Mirza živi s bakom koja ne može kuhati…”

Osjetila sam krivnju – možda stvarno pomažem djeci kojima treba toplo mjesto? Ali gdje je granica između pomoći i iskorištavanja? “Lana, razumijem da im želiš pomoći, ali moraš shvatiti da ni mi nemamo neograničene resurse. Ako želiš da dolaze, neka donesu nešto sa sobom ili pomognu oko kuće.”

Sljedećih dana Lana je bila šutljiva. Prijatelji su dolazili rjeđe, a kad bi došli, donijeli bi sok ili kekse. Ali osjećaj nelagode ostao je u zraku. Dario i ja smo se češće svađali – on je mislio da pretjerujem, ja sam osjećala da me nitko ne razumije.

Jedne večeri Lana je došla do mene sa suzama u očima: “Mama, oprosti što sam bila bezobrazna. Samo… nekad mi se čini da si ti jedina koja nas vidi i sluša. Znam da nije lako.” Zagrlila sam je i zaplakala zajedno s njom.

Ali mir nije dugo trajao. Jednog dana stigla je poruka iz škole – netko iz Laninog društva ukrao je novac iz svlačionice. Sumnja je pala na Mirzu jer je bio viđen kako izlazi iz svlačionice zadnji. Lana je bila očajna: “Mama, znam da nije on! Svi ga odmah osuđuju jer nema roditelje!” Pokušala sam joj pomoći da razgovara s razrednicom, ali atmosfera u školi bila je otrovna.

Naša kuća postala je mjesto gdje su svi dolazili po utjehu – ali ja više nisam imala snage za tuđe probleme. Počela sam odbijati Lanine molbe da prijatelji prespavaju ili jedu kod nas svaki dan. Osjećala sam se krivom, ali znala sam da moram zaštititi svoju obitelj.

Danas hladnjak više nije prazan svako jutro. Lana ima manje prijatelja, ali oni koji su ostali – Emina i Tarik – sada pomažu oko kuće i donesu nešto kad dolaze. Mirza se povukao iz društva nakon incidenta u školi; nikad nismo saznali istinu.

Ponekad se pitam jesam li pogriješila što sam postavila granice. Jesam li trebala biti još otvorenija ili stroža? Gdje prestaje gostoprimstvo, a počinje iskorištavanje? Možda vi imate odgovor na to pitanje.