Deseto dijete: Između očekivanja i vlastitih snova

“Jasmina, opet si trudna?” glas moje svekrve, Šefike, odjeknuo je kroz kuću kao hladan vjetar. Stajala sam u kuhinji, ruke mi drhtale dok sam rezala luk za ručak. “Hoće li ovaj put biti sin?” nastavila je, gledajući me ispod obrva. Nisam znala šta da odgovorim. Samo sam šutjela, osjećajući kako mi se grlo steže.

Moj muž, Emir, sjedio je za stolom i listao novine. “Znaš, Jasmina, vrijeme je da nam rodiš nasljednika. Dosta više tih cura. Ko će nas naslijediti?” Njegove riječi su me zaboljele više nego što bih ikad priznala. Pogledala sam kroz prozor, gdje su se moje djevojčice igrale u dvorištu, smijući se i vrišteći. Svaka od njih bila je moj svijet, ali za Emira i njegovu majku, one su bile samo promašaj.

Sjećam se dana kada sam prvi put ostala trudna. Bila sam mlada, puna snova o ljubavi i sreći. Prva kćerka, Lejla, rodila se u proljeće. Emir je bio sretan, ali već kod druge trudnoće počeo je govoriti: “Možda će sada biti sin.” Svaki put kad bih rodila djevojčicu, osjećala bih se kao da sam ga iznevjerila. Nakon devete kćeri, osjećaj krivice bio je ogroman. Ljudi iz sela šaptali su iza mojih leđa: “Jadna Jasmina, ne zna roditi sina.”

Jedne noći, dok su svi spavali, sjela sam na balkon i plakala. Pitala sam se: “Jesam li ja samo inkubator za tuđe želje? Gdje su moji snovi?” Željela sam biti više od majke – željela sam završiti fakultet, raditi u školi, pisati pjesme. Ali svaki put kad bih to spomenula Emiru ili Šefiki, samo bi odmahivali rukom: “Žena treba znati gdje joj je mjesto.”

Moja najstarija kćerka Lejla jednom mi je prišla dok sam plakala u kuhinji. “Mama, zašto si tužna?” pitala je tiho. Zagrlila sam je i šapnula: “Nisam tužna zbog vas. Vi ste moje sunce.” Ali istina je bila da sam bila slomljena između ljubavi prema njima i mržnje prema sebi što nisam ispunila tuđa očekivanja.

Kada sam saznala da sam opet trudna, Emir nije ni sakrio razočaranje. “Ako opet bude cura…” ostavio je rečenicu nedovršenu, ali znao je da me boli. Svekrva je počela dolaziti svaki dan s pričama o ženama koje su išle kod hodže ili popa da im ‘pomogne’ da rode sina. “Možda bi trebala probati?” rekla mi je jednom, gurajući mi u ruku neki stari zapis.

U selu su žene šaptale: “Jasmina je dobra žena, ali nema sreće.” Osjećala sam se kao predmet sažaljenja. Čak su i moje kćeri počele osjećati teret toga – Lejla je jednom rekla sestrama: “Moramo biti najbolje u školi da mama bude ponosna na nas.” Srce mi se slomilo.

Jednog dana, dok sam išla na kontrolu kod ginekologa u Mostaru, doktorica Ivana me pogledala preko naočala: “Jasmina, ti si još mlada žena. Jesi li ikad razmišljala o sebi? O svojim željama?” Nisam znala šta da kažem. U Bosni i Hrvatskoj žene poput mene rijetko imaju priliku misliti na sebe.

Vratila sam se kući s nalazima i zatekla Emira kako viče na Lejlu jer nije stigla oprati suđe prije škole. “Djevojke su beskorisne!” vikao je. Nisam mogla više šutjeti.

“Dosta!” viknula sam iz sveg glasa. Svi su stali. “Moje kćeri nisu beskorisne! One su vrijedne, pametne i dobre! Ako ti ne znaš cijeniti svoju djecu zato što nisu muška, onda si ti taj koji ima problem!”

Emir me gledao kao da me prvi put vidi. Šefika je prekrstila ruke na prsima: “Vidi ti nju! Pobunila se!”

Te noći nisam mogla spavati. Razmišljala sam o svemu što sam žrtvovala – mladost, snove, zdravlje – samo da bih ispunila tuđa očekivanja. A opet, nikad nije bilo dovoljno.

Nekoliko sedmica kasnije došao je dan ultrazvuka. Ležala sam na stolu dok mi je doktorica Ivana pokazivala ekran: “Jasmina… čestitam, nosiš zdravu djevojčicu.” Osjetila sam olakšanje i tugu istovremeno. Zamišljala sam Emira kako će reagirati.

Kod kuće sam sjela za stol sa svim kćerima i rekla im: “Imat ćete još jednu sestru.” Lejla me zagrlila: “Mama, mi ćemo biti tvoja vojska.” Suze su mi potekle niz lice.

Emir nije rekao ništa cijeli dan. Navečer mi je okrenuo leđa u krevetu.

Sutradan me Šefika dočekala na vratima: “Znaš li ti šta znači imati deset kćeri? Ko će ti pomoći kad ostariš? Ko će naslijediti prezime?”

Pogledala sam je pravo u oči: “Moje kćeri će biti uz mene jer ih volim i učim ih da budu jake. Prezime nije važnije od njihove sreće.”

Od tog dana odlučila sam – upisat ću večernju školu i završiti ono što sam davno sanjala. Moje kćeri su mi pomagale oko kuće više nego ikad prije. Počela sam pisati pjesme o svom životu i slati ih u lokalne novine.

Emir se polako povukao u sebe; više nije imao šta reći kad bi vidio kako naše djevojčice rastu u snažne mlade žene.

Danas, dok gledam svojih deset kćeri kako sjede oko stola i smiju se, pitam se: Zar nije vrijednije od svega imati porodicu punu ljubavi? Zar nije vrijeme da žene poput mene prestanu živjeti pod teretom tuđih očekivanja?

Šta vi mislite – jesmo li mi žene samo majke ili imamo pravo na svoje snove?