Život Koji Nisam Živjela: “Željela Sam Živjeti Za Sebe, Ne Samo Za Svoju Kćer i Unuke”
“Ne možeš ti sad, mama, putovati sama po Italiji! Šta će ljudi reći? I ko će čuvati Lejlu dok sam ja na poslu?” glas moje kćeri Ivane odjekuje kroz stan, dok ja stisnute šake gledam kroz prozor. Kiša lupa po limenom krovu, a u meni se lome godine šutnje i potisnutih želja.
“Imam 68 godina, Ivana. Nisam više ni mlada ni stara. Samo… osjećam da nisam živjela za sebe.”
Ivana uzdahne, nervozno prebire po mobitelu. “Mama, molim te, nemoj sad s tim. Znaš da mi je teško na poslu, a ti si jedina koja može pomoći oko Lejle. Ne mogu sve sama.”
Zatvorim oči i vratim se u prošlost. Sjećam se dana kad sam kao djevojka sanjala o Parizu, o slikanju na obali Seine, o tome da napišem knjigu. Ali onda je došao rat, pa izbjeglištvo iz Sarajeva u Zagreb, pa brak s Mirkom koji je više volio rakiju nego mene. Pa Ivana, pa posao u knjižnici, pa unuka Lejla… I svaki put kad bih poželjela nešto za sebe, život bi me podsjetio da nisam važna.
Mirko je umro prije deset godina. Nije ostavio ništa osim dugova i gorčine. Ivana je tada imala 28 godina i već bila trudna s Lejlom. “Mama, ne mogu bez tebe,” rekla mi je tada kroz suze. I ja sam ostala. Ostala sam i kad su svi drugi otišli – prijateljice u Njemačku, sestra u Australiju. Ja sam bila ta koja je uvijek tu.
Ali sada, dok gledam kako mi ruke stare, osjećam da vrijeme curi kroz prste. Prijateljica Sanja mi je prošlog tjedna rekla: “Ljiljana, ti si kao ona stara kuća na selu – svi dolaze kad im treba zaklon, ali nitko ne pita šta ti želiš.”
Sanja je jedina koja me razumije. Ona je otišla u Rijeku čim su joj djeca odrasla. Sada slika i prodaje slike turistima. “Nije kasno, Ljiljana,” rekla mi je jučer na kavi. “Samo moraš reći – dosta!”
Ali kako reći ‘dosta’ vlastitoj kćeri? Kako reći ‘dosta’ unuci koju volim više od svega?
Te noći nisam spavala. Gledala sam stare bilježnice – pjesme koje sam pisala kao djevojka, crteže Pariza iz mašte. Srce mi je tuklo kao da imam dvadeset godina.
Sljedeće jutro, dok sam spremala doručak, Ivana je opet bila nervozna.
“Mama, možeš li danas pokupiti Lejlu iz škole? Moram ostati duže na poslu.”
Pogledala sam je ravno u oči. “Ivana, moramo razgovarati.”
Ona je podigla obrve. “Šta sad?”
“Želim otići na putovanje. U Italiju. Samo na tjedan dana.”
Nastao je muk.
“Mama, jesi li ti normalna? Pa šta će Lejla? Kako ću ja sama?”
“Lejla ima 12 godina. Možeš organizirati čuvanje s prijateljicama ili platiti nekoga. Ja… ja moram ovo napraviti za sebe.”
Ivana je počela plakati.
“Uvijek si bila tu za mene! Kako sad možeš otići?”
Osjetila sam krivnju kao kamen na prsima.
“Uvijek sam bila tu za tebe jer te volim. Ali sada… sada moram biti tu i za sebe.”
Lejla je ušla u kuhinju i pogledala me velikim očima.
“Bako, hoćeš li me ostaviti?”
Kleknula sam pred nju i zagrlila je.
“Nikad te ne bih ostavila. Samo… baka mora malo sanjati.”
Te riječi su me razdirale iznutra. Ali znala sam da ako sada ne odem, nikada neću.
Sanja mi je pomogla rezervirati kartu za vlak do Venecije. Prvi put u životu kupila sam nešto samo za sebe.
Dan prije puta Ivana nije razgovarala sa mnom. U kući je vladala tišina teža od svih naših svađa.
Na kolodvoru me ispratila samo Sanja.
“Bit će teško kad se vratiš,” šapnula mi je.
“Znam,” odgovorila sam. “Ali možda će me napokon vidjeti kao ženu, a ne samo kao majku i baku.”
U vlaku prema Italiji gledala sam kroz prozor i plakala od straha i uzbuđenja. Prvi put nakon 40 godina osjećala sam se živo.
Venecija me dočekala kišom i mirisom mora. Slikala sam mostove, pisala pjesme u bilježnicu i razgovarala s nepoznatim ljudima na trgu San Marco. Osjećala sam se kao Ljiljana iz mladosti – ona koja se još nije odrekla svojih snova.
Nakon tjedan dana vratila sam se kući drugačija. Ivana me dočekala hladno, ali Lejla mi je potrčala u zagrljaj.
“Bako, nacrtaj mi Veneciju!”
I nacrtala sam – s osmijehom koji nisam imala godinama.
Danas još uvijek pomažem Ivani i Lejli, ali više ne zaboravljam sebe. Pišem pjesme, slikam i povremeno putujem sa Sanjom.
Ponekad se pitam: jesam li sebična što sam poželjela živjeti svoj život? Može li žena na Balkanu ikada biti samo svoja – ili smo zauvijek dužne svima osim sebi?