Nevidljiva domaćica: Slomljen rođendan
“Ivana, gdje su pite? Gosti stižu za pola sata!” Darijeva majka, gospođa Ljiljana, stoji u mojoj kuhinji s pregačom koju nikad ne skida, kao da je rođena s njom. Pogled mi bježi prema satu – 16:30. Još pola sata do Darijevog rođendana, a ja sam prvi put u deset godina odlučila ne peći ni pite, ni kolače, ni praviti sarme. Ove godine, odlučila sam otići na masažu i popiti kafu s prijateljicom Anom.
“Nisam ništa spremala, Ljiljana. Ove godine sam odlučila uzeti dan za sebe. Dario zna, pričali smo o tome,” pokušavam ostati mirna, ali osjećam kako mi glas podrhtava. Ljiljana me gleda kao da sam joj upravo rekla da više ne vjerujem u Boga.
“Ivana, pa kako će to izgledati? Svi dolaze zbog Darija, a ti… ti si otišla na masažu? Zar ti nije stalo do porodice?”
U meni se nešto lomi. Sjećam se svih onih godina kad sam s osmijehom dočekivala njegove rođake, kad sam satima čistila, kuhala i na kraju večeri ostajala sama u kuhinji dok su oni nazdravljali i smijali se. Sjećam se i prošle godine, kad sam zbog umora zaspala prije ponoći, a Dario mi je zamjerio što nisam bila “veselija”.
Ove godine sam odlučila biti vesela za sebe. Ali sada, pod Ljiljaninim pogledom, osjećam se kao izdajica.
Dario ulazi u kuhinju. “Šta se dešava? Ljiljana, pusti Ivanu na miru. Rekao sam ti da ćemo naručiti hranu ove godine.”
Ljiljana ga pogleda s nevjericom. “Naručiti? Pa šta će reći tvoja tetka Vesna? Ona uvijek hvali Ivanine kolače! I šta će jesti mali Tarik? On voli samo tvoje kiflice, Ivana!”
Osjećam kako mi srce lupa. “Nisam dužna svima biti domaćica svaki put. I ja imam pravo na svoj život!” izleti mi, glasnije nego što sam planirala.
Tišina. Dario me gleda iznenađeno, kao da me prvi put vidi. Ljiljana odmahne glavom i izađe iz kuhinje.
Gosti dolaze jedan po jedan. Vesna odmah pita: “Ivana, gdje su tvoje baklave?” Tarik trči prema meni: “Teta Ivana, imaš li kiflica?” Osjećam kako mi se grlo steže.
“Ove godine nema domaćih kolača, Tarik. Ali ima torta iz slastičarne,” pokušavam se nasmiješiti.
Vesna šapće Ljiljani: “Šta joj je? Nije valjda bolesna?” Ljiljana odmah odgovara: “Ma nije bolesna, samo joj je došlo da bude dama!”
Dario pokušava smiriti situaciju: “Ljudi, hajde da uživamo! Bitno je da smo zajedno.” Ali atmosfera je napeta. Osjećam poglede na sebi kao igle.
Ana mi šalje poruku: “Kako ide? Jesi li dobro?” Odgovaram joj: “Kao da sam gola pred svima.”
Nakon večere, dok svi sjede u dnevnom boravku i gledaju utakmicu, ja sjedim sama u kuhinji. Čujem kako Vesna priča: “Moja Snježana sve sama radi za rođendane svog muža. Nikad se ne žali.” Ljiljana dodaje: “Neke žene danas misle da su previše dobre za kuhinju.”
Dario ulazi tiho i sjeda pored mene. “Znam da ti nije lako. Ali znaš kakva je moja mama. Proći će ih to.”
“A hoće li proći mene?” pitam ga tiho. “Hoće li proći osjećaj da nikad nisam dovoljno dobra ako ne žrtvujem sebe za sve njih?”
Dario šuti. Zagrli me, ali njegov zagrljaj ne može izbrisati gorčinu koju osjećam.
Kasnije te večeri, dok perem čaše koje niko nije ni pogledao, razmišljam o svim ženama koje poznajem – o mojoj mami koja nikad nije sjela za stol dok svi ne pojedu, o teti Milki koja je zbog stresa završila u bolnici, o susjedi Jasni koja nikad nije imala vremena za sebe jer je uvijek bila “potrebna” drugima.
Zašto smo naučene da vrijedimo samo ako služimo drugima? Zašto je moj dan za sebe postao razlog za osudu?
Na kraju večeri svi odlaze. Ljiljana mi hladno kaže: “Nadam se da ćeš iduće godine opet biti ona stara Ivana.” Vesna me ne pozdravlja.
Dario me gleda s tugom u očima. “Možda smo mogli drugačije…”
Odlazim u spavaću sobu i sjedam na krevet. Suze mi same teku niz lice.
Pitam se: Koliko još puta moram zaboraviti sebe da bih bila prihvaćena? I gdje prestaje ljubav prema porodici, a počinje ljubav prema sebi?