Auto na moje ime, brat na mojoj duši: Kako sam izgubila mir zbog jedne usluge

“Zašto si mi ovo napravio, Damire?” viknula sam, držeći u ruci još jednu kaznu za parkiranje koju nisam ni počinila. Damir je slegnuo ramenima, gledajući u pod, kao da su svi problemi ovog svijeta odjednom pali na njegova leđa. “Ma, Ana, znaš da nisam imao izbora. Znaš kako mi je bilo s Majom, sud, odvjetnici… Sve bi mi uzeli. Samo sam tebe imao.”

Nikad neću zaboraviti taj dan kad me brat zamolio za uslugu. “Ana, molim te, samo na mjesec dana. Samo dok se razvedem, da Maja ne može ništa uzeti. Auto je ionako star, neće biti problema.” Gledala sam ga i osjećala tu staru sestrinsku slabost – uvijek sam bila ta koja ga spašava iz nevolja. Potpisala sam papire, ni ne sluteći da time potpisujem i vlastitu noćnu moru.

Prvih par tjedana nije bilo ništa čudno. Damir je vozio auto, ja sam dobivala reklame i poneko pismo iz osiguranja. Onda su počele stizati kazne – najprije za prebrzu vožnju kod Zadra, pa onda za parkiranje u Sarajevu. Svaki put bi Damir obećao: “Riješit ću to, Ana, samo mi daj još malo vremena.” Ali vrijeme je prolazilo, a dugovi su se gomilali.

Jednog dana zazvonio je telefon. “Gospođo Ana Kovačević? Ovdje agencija za naplatu dugova. Vaš dug iznosi 3.200 kuna. Ako ne platite u roku od sedam dana, pokrećemo ovrhu.” Ruke su mi se tresle dok sam slušala hladni glas s druge strane linije. Nisam znala što da radim – nisam imala ni blizu toliko novca.

Te večeri sjela sam s roditeljima za stol. Otac je šutio, majka je plakala. “Zašto si to napravila? Znaš kakav je tvoj brat… uvijek obećava, nikad ne ispuni.” Otac je samo rekao: “Djeca su djeca, ali život je tvoj. Moraš znati gdje je granica.”

Damir je izbjegavao razgovor. Kad bih ga nazvala, bio bi kratak: “Na poslu sam, javit ću ti se kasnije.” Kad bih mu poslala poruku o novoj kazni, odgovorio bi s “OK” ili “Riješit ću”. Počela sam osjećati gorčinu – ne samo zbog novca, nego zbog osjećaja da me brat koristi.

Jedne subote došao je kod mene doma. Sjeli smo na balkon, gledali u prazno dvorište. “Damire, ovo više ne ide. Ne mogu više plaćati tvoje dugove. Ako ne prebaciš auto na sebe ili ga ne prodaš, prijavit ću krađu.” Pogledao me kao da sam ga udarila šakom u trbuh.

“Ana, pa ti si mi sestra! Kako možeš tako? Znaš da nemam ništa! Ako mi uzmu auto, mogu odmah pod most!”

“A što ja da radim? Da idem pod most umjesto tebe?”

Tišina je trajala dugo. Oboje smo znali da nema lakih rješenja.

Nakon tog razgovora danima nisam spavala. Svaki put kad bih čula poštara na vratima, srce bi mi preskočilo od straha – nova kazna? Nova prijetnja ovrhom? Počela sam izbjegavati prijatelje jer nisam imala novca ni za kavu. Na poslu su primijetili da sam odsutna; šefica me pozvala na razgovor: “Ana, ako ti treba slobodan dan ili pomoć… samo reci.” Nisam imala snage objasniti.

Jedne večeri došla sam kući i zatekla majku kako sjedi u mraku. “Ana… tvoj brat je otišao kod Maje. Kaže da će pokušati dogovoriti nešto oko auta. Ne znam više što da mislim o njemu.” Sjela sam pored nje i zaplakala prvi put otkad je sve počelo.

Tjedan dana kasnije Damir me nazvao: “Ana, prodao sam auto jednom poznaniku iz Travnika. Novac ću ti dati čim dobijem isplatu.” Osjetila sam olakšanje – ali i sumnju. Prošlo je još mjesec dana prije nego što mi je donio dio novca i priznao: “Ostatak sam morao dati za dugove od kocke… Oprosti.” Tada mi je sve postalo jasno – nisam mu pomagala zbog razvoda, nego zbog njegovih starih problema.

Obitelj se raspala na dvije strane: otac više nije htio čuti za Damira; majka ga je branila; ja sam ostala između njih kao most koji svi gaze.

Danas, godinu dana kasnije, još uvijek otplaćujem dio dugova i pokušavam vratiti povjerenje u ljude – i u sebe samu. Damir se javlja rijetko; svaki put kad zazvoni telefon s nepoznatog broja, srce mi preskoči.

Ponekad se pitam: gdje završava sestrinska ljubav i počinje glupost? Biste li vi riskirali sve zbog obitelji – ili biste znali reći dosta na vrijeme?