Miris izdaje: Priča o Ani i Davoru

“Zašto si opet tako kasno došao?” pitala sam ga tiho, dok je tišina u stanu bila teža od svega što sam mogla izgovoriti. Davor je samo slegnuo ramenima, skinuo novu košulju – onu plavu, što mu stoji bolje nego ijedna prije – i bacio je na stolicu. “Bio sam u teretani, Ana. Znaš da mi je doktor rekao da moram više paziti na sebe.”

Gledala sam ga kako vadi proteinski shake iz frižidera, onako rutinski, kao da je to radio cijeli život. A nije. Prije pola godine nije znao ni gdje stoji vaga u našem stanu. Sada je svaki dan brojao kalorije, kupovao avokado i chia sjemenke, a ja sam se osjećala kao uljez u vlastitoj kuhinji.

Sve je počelo neprimjetno. Nova majica, pa nove tenisice. “Akcija u dućanu,” rekao bi. Onda su došle skupe traperice, sat koji si nikad nije mogao priuštiti dok su djeca bila mala. I onda – parfem. Skupi, teški miris koji se zadržavao u zraku dugo nakon što bi on otišao. Nikad prije nije mario za parfeme. Kad sam ga pitala zašto baš taj, samo je slegnuo ramenima: “Svi u firmi ga nose.”

Prijateljica Ivana mi je rekla: “Ana, možda mu je samo dosadno. Kriza srednjih godina, znaš kako to ide.” Ali ja sam osjećala nešto drugo. Nešto što nisam htjela priznati ni sebi ni njoj.

Jedne večeri, dok sam slagala veš, pronašla sam na dnu košare šal koji nije bio moj. Nježan, svilenkast, s mirisom njegovog parfema i nečeg slatkastog, ženskog. Srce mi je preskočilo. Nisam znala što da radim pa sam ga samo vratila na dno ormara, kao da će nestati ako ga ne vidim.

Narednih dana promatrala sam ga drugačije. Svaki njegov pokret bio mi je sumnjiv. Kad bi mu zazvonio mobitel i otišao u drugu sobu, srce bi mi tuklo kao ludo. Jedne noći nisam mogla spavati pa sam uzela njegov mobitel dok je spavao. Pronašla sam poruke od “Marina – posao”. Kratke, ali previše tople za poslovne kolege: “Nedostaješ mi danas”, “Jedva čekam opet te vidjeti”.

Ujutro sam ga gledala kako pije kavu i pitao me: “Jesi dobro? Izgledaš umorno.” Htjela sam vrištati, ali samo sam klimnula glavom.

Nisam imala snage reći mu što znam. Umjesto toga, počela sam se povlačiti u sebe. Djeca su primijetila da nešto nije u redu. Kći Petra me pitala: “Mama, jesi li ti i tata u redu?” Samo sam je zagrlila i rekla: “Sve će biti dobro.” Nisam znala lažem li njoj ili sebi.

Jednog dana odlučila sam ga pratiti nakon posla. Osjećala sam se jadno, ali nisam mogla drugačije. Vidjela sam ga kako izlazi iz auta ispred kafića na Jarunu i grli ženu koju nisam poznavala. Smijali su se kao djeca.

Kad se vratio kući te večeri, čekala sam ga u dnevnoj sobi. “Davor, moramo razgovarati.” Pogledao me onim pogledom koji nisam vidjela godinama – pogledom krivnje.

“Ana…” počeo je, ali nisam mu dala da završi.

“Znam za Marinu. Znam za sve poruke. Znam da si s njom bio danas.” Glas mi je drhtao, ali nisam plakala.

Sjeo je nasuprot mene i šutio dugo. Onda je tiho rekao: “Nisam htio da ovako saznaš. Nisam htio povrijediti tebe ni djecu.”

“Ali jesi!” viknula sam prvi put nakon dugo vremena. “Zašto? Zar ti više nisam dovoljna? Zar dvadeset dvije godine ništa ne znače?”

Pogledao me tužno: “Ne radi se o tebi, Ana. Ja… izgubio sam sebe negdje putem. S tobom sam uvijek bio otac i muž, nikad Davor. Marina me podsjetila kako je biti željen…”

Tada sam prvi put shvatila koliko smo se udaljili jedno od drugog. Koliko smo oboje izgubili sebe u svakodnevici – kreditima, školama, računima, ručkovima nedjeljom kod njegove mame.

Otišao je iste večeri. Djeci smo rekli da tata treba vremena za sebe. Petra je plakala cijelu noć; sin Luka nije htio razgovarati ni s kim.

Prošlo je nekoliko mjeseci otkako živim sama s djecom. Svaki dan se pitam gdje sam pogriješila i jesam li mogla nešto promijeniti. Ponekad mi nedostaje čak i miris tog prokletog parfema.

Ali najviše boli to što više ne znam tko sam ja bez njega.

Možda smo oboje krivi što smo zaboravili biti ljudi jedno drugome, a ne samo roditelji i sustanari.

Pitam vas: Je li moguće ponovno pronaći sebe nakon što vas netko tako slomi? I kako znati kada treba oprostiti, a kada otići zauvijek?