Svaki dan kuham za Damira: Kad je dosta?
“Zuzana, gdje su mi štrukli? Rekao sam ti da ne volim kad podgrijavaš jučerašnje!” Damirov glas odjekuje kroz stan dok ja, još u pidžami, pokušavam pronaći miris kave u zraku, ali ga prekriva miris nezadovoljstva. Pogledam na sat – 6:15. Još jedan dan u kojem ću biti prva koja ustaje i zadnja koja liježe. Još jedan dan u kojem ću pokušati biti sve što se od mene očekuje, a osjećati se kao ništa.
Damir sjedi za stolom, lista novine i mršti se na svaku moju kretnju. “Znaš da ne volim kad mi jelo nije svježe. Što ti je toliko teško skuhati nešto novo?” pita me, kao da je to najjednostavnija stvar na svijetu. U meni vrije, ali šutim. Znam da će, ako mu odgovorim, krenuti prepirka koju nemam snage voditi prije posla.
Dok mu stavljam tanjur pred nos, sjetim se dana kad smo se upoznali na Korzu u Rijeci. Bio je šarmantan, duhovit, uvijek spreman pomoći. Obećavao je život pun smijeha i podrške. A sada… sada sam samo kuharica u vlastitoj kući, nevidljiva i potrošena.
Na poslu me kolegica Mirela pita: “Zuzo, što si danas kuhala?” Smijem se kroz zube: “Štrukle i pileću juhu. Damir ne jede ništa drugo ponedjeljkom.” Ona zakoluta očima: “Ma pusti ga, nek si sam skuha!” Ali nije to tako jednostavno. Kod nas doma, još uvijek vrijede neka stara pravila. Moja mama je uvijek govorila: ‘Muškarac mora biti sit i zadovoljan.’ Ali tko će nahraniti mene?
Popodne žurim iz tramvaja, trčim kroz kišu s vrećicama iz Konzuma. Srce mi lupa jer znam da Damir ne voli čekati. Kad ulazim u stan, on već nervozno gleda na sat. “Kasniš. Znaš da volim jesti u pet.”
“Promet je bio strašan…” pokušavam objasniti.
“Uvijek imaš izgovor!” prekida me. “Ako ti je teško, reci odmah!”
U tom trenutku poželim vrisnuti: “TEŠKO MI JE!” Ali riječi ostaju zarobljene negdje duboko u meni. Umjesto toga, skidam mokru jaknu i krećem rezati luk za varivo.
Navečer sjedim na kauču, gledam kroz prozor kako kiša ispire grad. Damir gleda utakmicu s Edinom i ne primjećuje da me nema. Uzimam mobitel i pišem poruku sestri Ivani:
“Ne mogu više ovako. Osjećam se kao sluškinja u vlastitoj kući.”
Odgovara brzo: “Zuzo, moraš mu reći kako se osjećaš. Neće se ništa promijeniti ako šutiš.”
Ali kako da mu kažem? Kako da objasnim da me boli svaki put kad umjesto ‘hvala’ dobijem prigovor? Da mi nedostaje osjećaj da sam voljena žena, a ne samo netko tko puni tanjure?
Sutra je subota. Damir očekuje burek za doručak, sarme za ručak i kremšnite za desert. Dok mijesim tijesto, ruke mi drhte od umora. Mama zove iz Osijeka: “Zuzo, kako si?”
“Dobro sam, mama,” lažem.
“Čujem ti glas… Opet si preumorna?”
“Ma nije ništa… Samo puno posla.”
Mama šuti nekoliko sekundi pa tiho kaže: “Znaš, ni ja nisam uvijek bila sretna s tvojim tatom. Ali nisam znala drugačije. Ti možeš bolje. Moraš misliti i na sebe.”
Njezine riječi me pogode jače nego što bih htjela priznati.
Nedjelja navečer. Damir sjedi za stolom, jede treću porciju gulaša i mrmlja: “Mogla si staviti više paprike.”
Ne izdržavam više.
“Damire,” kažem tiho ali odlučno, “jesi li svjestan koliko se trudim svaki dan? Jesi li ikad pomislio kako je meni?”
Podigne pogled s tanjura prvi put nakon dugo vremena.
“Što ti sad fali? Imaš sve – stan, posao… Što bi još htjela?”
Osjetim suze kako naviru.
“Htjela bih da me vidiš. Da cijeniš što radim. Da ponekad kažeš hvala ili da sam barem jednom skuhaš nešto za mene.”
On šuti. Prvi put nema spreman odgovor.
Te noći ne spavam. Razmišljam o svemu što sam žrtvovala – svoje hobije, prijateljice, čak i vlastito zdravlje – samo da bi on bio zadovoljan.
U ponedjeljak ujutro ne ustajem prva. Odlazim na posao bez doručka za njega. Damir zbunjeno gleda za mnom dok izlazim iz stana.
Na poslu Mirela primjećuje promjenu: “Što je bilo? Danas nisi spominjala ručak!”
Slegnem ramenima: “Danas kuham za sebe.” Osjetim olakšanje koje nisam dugo osjetila.
Kad se navečer vratim kući, Damir sjedi sam za stolom s praznim tanjurom ispred sebe.
“Zuzana… gdje je večera?”
Pogledam ga ravno u oči: “Dosta mi je svega. Vrijeme je da mislim i na sebe. Ako želiš jesti – nauči kuhati ili naruči pizzu kao svi drugi ljudi!”
On šuti, a ja prvi put nakon dugo godina osjećam mir.
Možda će mi zamjeriti, možda će otići – ali barem ću znati da sam pokušala spasiti ono malo sebe što mi je ostalo.
Pitam vas – koliko nas još živi ovako? Koliko nas šuti dok nas polako nestaje iz vlastitih života?