Kuća na selu, srce u oluji: Priča jedne majke
“Ne mogu više, mama! Ne mogu živjeti ovdje!” vikao je moj sin Dario, tresući glavom dok je njegova supruga Lejla stajala iza njega, šutke, s rukama prekriženim na prsima. Stajali smo nasred dnevnog boravka kuće koju sam gradila godinama, ciglu po ciglu, šaljući svaku kunu i marku iz Njemačke, sanjajući o ovom trenutku. Ali umjesto smijeha i zajedništva, zidovi su odzvanjali od ljutnje i razočaranja.
Sjećam se dana kad sam prvi put otišla raditi u Stuttgart. Dario je tada imao samo osam godina. Njegov otac, Ivan, ostavio nas je zbog druge žene iz Zagreba. Rekao mi je: “Nisam stvoren za ovo selo, ni za ovaj život.” Nikad mu to nisam oprostila. Otišao je bez riječi, ostavivši mene i sina da se snalazimo sami. Tada sam obećala sebi: moj sin neće nikad osjetiti glad ni sramotu. Radit ću koliko god treba.
Godine su prolazile. Radila sam kao čistačica, njegovateljica, kuharica. Svaki Božić i Uskrs vraćala bih se kući s poklonima i novcem, ali srce mi je pucalo svaki put kad bih vidjela koliko je Dario narastao bez mene. Moja majka Mara ga je čuvala, ali ja sam bila samo gost u vlastitoj kući.
Kad sam napokon skupila dovoljno novca, odlučila sam – gradit ću kuću iz snova. Velika okućnica, voćnjak, vrt, sve što sam ikad željela. Sanjala sam kako ćemo Dario i ja sjediti na verandi, gledati zalazak sunca i smijati se prošlim nevoljama.
Ali život nije bajka. Kad sam se vratila, Dario je već bio odrastao čovjek. Upoznao je Lejlu na fakultetu u Sarajevu. Ona je bila gradska djevojka, navikla na kafiće, šoping centre i brzi internet. Kad sam ih pozvala da žive sa mnom u novoj kući na selu, pristali su – barem sam tako mislila.
Prvi mjeseci bili su puni nade. Kuhala sam im domaće juhe, pekla kruh, pokazivala Lejli kako se pravi ajvar. Ali ona je stalno gledala u mobitel, slala poruke prijateljicama iz Sarajeva i žalila se na “dosadu”. Dario je postajao sve nervozniji. “Mama, Lejli ovdje nije lako. Nema društva, nema posla…” pokušavao mi je objasniti.
Jedne večeri čula sam ih kako se svađaju u sobi:
“Ne mogu više slušati tvoju majku kako mi govori što da radim! Nisam došla ovdje biti sluškinja!”
“Lejla, ona samo želi pomoći…” odgovarao je Dario umorno.
“Ne želim živjeti kao tvoja baka! Ja imam svoje snove!”
Te riječi su me zaboljele više nego što bih ikad priznala. Nisam znala kako im objasniti da sam sve ovo radila zbog njih.
Jednog jutra Lejla mi je prišla dok sam brala rajčice:
“Gospođo Jasna… ja ne mogu više ovako. Ovdje nema ničega za mene. Dario i ja želimo pokušati živjeti u Sarajevu. On je dobio posao tamo…”
Osjetila sam kako mi se tlo izmiče pod nogama. Pogledala sam prema kući – mojoj kući – i shvatila da će opet biti prazna.
“A što ću ja?” pitala sam tiho.
Lejla je slegnula ramenima: “Vi ste navikli na ovo. Mi nismo.”
Dario mi nije mogao pogledati u oči kad su odlazili. Samo je rekao: “Mama, oprosti… Možda jednog dana…”
Tjedni su prolazili sporo. Susjedi su me sažalijevali:
“Jasna, nisi ti kriva… Djeca danas ne znaju što znači žrtva!”
Ali ja sam znala – možda sam pogriješila što sam toliko sanjala o zajedništvu da nisam vidjela njihove snove.
Jedne večeri sjela sam sama na verandi, gledajući kako sunce zalazi iza brda. Kuća je bila tiha, prevelika za jednu osobu. U ruci sam držala stari album sa slikama iz Njemačke – osmijeh mog sina kad bi otvorio poklone koje sam mu slala iz tuđine.
Pitala sam se: Je li vrijedilo? Je li dom mjesto ili ljudi koji ga čine? Može li majka ikad prestati sanjati o sreći svoje djece?
Možda nisam jedina koja se pita: Što nam vrijedi velika kuća ako u njoj nema smijeha? Bi li vi mogli oprostiti djeci ako vas ostave zbog svojih snova?