Ljeto koje je promijenilo sve: Obiteljske tajne na Jadranu
“Ne mogu više, Jasmina!” povikala sam, tresući ruke iznad sudopera dok su kapljice vode padale po pločicama. “Ne mogu opet cijelo ljeto slušati kako se svi svađaju zbog gluposti!” Jasmina me pogledala ispod oka, brišući ruke o kuhinjsku krpu. “Ajde, Ajla, nije to tako strašno. Svi smo malo na živcima kad smo skupa. Ali more je more, znaš kako djeca vole Makarsku.”
Ali ja nisam bila dijete. Bila sam žena koja je prošlo ljeto provela između dvije vatre: muža Daria i njegove majke Ruže. Sjećam se kako sam sjedila na balkonu apartmana, gledala u more i pitala se gdje sam nestala. Dario je stalno bio na mobitelu, rješavao poslove iz Zagreba, a Ruža je svaki dan brojala koliko je tko potrošio na sladoled i tko je ostavio mokre ručnike na krevetu.
Ove godine, kad je stigao poziv za novo zajedničko ljetovanje, osjetila sam otpor u cijelom tijelu. Ali Dario je rekao: “Ajla, mama će biti tužna ako ne dođemo. Znaš da joj puno znači kad smo svi zajedno.” I tako sam opet pristala, ali s obećanjem sebi: ove godine ću reći što mislim. Neću šutjeti.
Prvi dani prošli su u lažnom miru. Djeca su trčala po plaži, Ruža je kuhala gulaš i stalno ponavljala: “Nema ništa bolje od domaće hrane.” Dario je sjedio pod suncobranom s laptopom. Ja sam pokušavala uživati, ali osjećala sam kako mi se grlo steže svaki put kad Ruža komentira: “Ajla, nisi baš puno pojela… Jesi li opet na onoj tvojoj dijeti?” ili “Dario, sine, zašto ti žena stalno šuti?”
Jedne večeri, dok su svi sjedili na terasi i gledali zalazak sunca, Ruža je počela: “Znate li vi koliko sam ja žrtvovala za ovu obitelj? Da nije mene, ne bi bilo ni ovog apartmana!” Jasmina je prevrnula očima, a Dario je šutio. Ja sam osjetila kako mi srce lupa. “Ružo,” rekla sam tiho, “svi cijenimo što ste napravili. Ali možda bismo mogli malo više uživati u ljetu, a manje pričati o prošlim žrtvama?”
Nastao je muk. Ruža me pogledala kao da sam joj zabola nož u srce. “Ti meni predbacuješ? Ti koja si došla u ovu obitelj niotkuda?” Dario je skočio: “Mama, dosta! Ajla ima pravo!” Djeca su prestala jesti lubenicu i gledala nas širom otvorenih očiju.
Te noći nisam mogla spavati. Dario je ležao pored mene i šapnuo: “Znam da ti nije lako. Ali ona je takva cijeli život…” Nisam znala što da kažem. Osjećala sam se kao stranac u vlastitoj obitelji.
Sutradan sam odlučila otići sama na plažu. Sjedila sam na stijenama i gledala valove. Pridružila mi se Jasmina. “Znaš,” rekla je tiho, “i meni ide na živce sve ovo. Ali nekako uvijek popustim. Bojim se reći što mislim.” Pogledale smo se i nasmijale kroz suze.
Tog popodneva Ruža je došla do mene s tanjurom smokava. Sjela je tiho i rekla: “Znaš, Ajla… Nisam navikla da mi netko proturječi. Ali možda si u pravu. Možda bih trebala više slušati vas mlade.” Pogledala me iskreno prvi put otkad sam ušla u tu obitelj.
Ljeto se nastavilo drugačije. Bilo je još trzavica, ali više nije bilo šutnje. Jasmina i ja smo počele zajedno kuhati i smijati se Ružinim starim pričama. Dario je konačno ostavio laptop i igrao se s djecom u plićaku.
Na kraju ljeta sjedili smo svi zajedno na terasi, gledali zvijezde i šutjeli – ali ovaj put to nije bila ona teška šutnja puna zamjeranja, nego mir koji dolazi kad svi skinu maske.
Ponekad se pitam: jesmo li mi Hrvati i Bosanci stvarno toliko vezani za obitelj da zaboravimo sebe? Ili tek kad progovorimo iz srca možemo pronaći pravu bliskost? Što vi mislite – gdje su vaše granice?