Teret ljubavi: Kad pomoć postane teret

“Opet kasniš, Jasna!” viknuo je moj muž Emir dok sam nervozno otvarala vrata stana, noseći dvije pune vrećice iz Merkatora. “Znaš da Dino dolazi, a još nisi ni ručak spremila!”

Osjetila sam kako mi srce preskače. Dino, naš sin, ima trideset i jednu godinu i još uvijek živi s nama. Nije to uvijek bilo tako – nekad je bio odličan student, pun snova i planova. Ali život ga je slomio, ili smo ga možda mi slomili, previše ga štiteći.

“Smiri se, Emire. Sve ću stići,” pokušala sam ga umiriti, ali i sama sam osjećala knedlu u grlu. Znam da je nervozan jer je opet morao platiti Dininu ratu za kredit. Znam i da me krivi što mu stalno popuštam.

Dino je ušao bez kucanja, s mobitelom u ruci i pogledom koji izbjegava naš. “Bok, stari. Bok, mama.” Sjeda za stol kao gost, a ne kao sin koji bi trebao biti domaćin svom životu.

“Jesi li išta našao od posla?” pita Emir, glasom koji ne skriva razočaranje.

Dino slegne ramenima. “Ma šaljem CV-eve, ali ništa. Kažu da nema mjesta.”

Znam da laže. Vidjela sam poruke na njegovom mobitelu – prijatelji ga zovu na pivo, na PlayStation, na kladionicu. Ali šutim. Jer ako mu ja ne pomognem, ko će?

Emir ustaje od stola, baca ubrus i odlazi na balkon. Dino gleda u mene, očekuje nešto – novac, razumijevanje, možda samo da ga ne osuđujem.

“Mama, možeš li mi posuditi još sto maraka? Treba mi za ratu telefona…”

Osjetim kako mi se suze skupljaju u očima. “Dino, znaš da nije lako… Tata i ja više ne možemo ovako. Moraš nešto promijeniti.”

On šuti. Pogled mu je tvrd, ali u očima mu vidim dijete koje sam ljuljala kad je imao temperaturu, koje sam tješila kad su ga djeca zadirkivala zbog naočala.

“Uvijek ste mi govorili da će sve biti dobro,” kaže tiho. “A sad mi okrećete leđa kad mi je najteže.”

Te riječi me režu dublje nego što bi mogao zamisliti.

Kasnije te večeri Emir i ja sjedimo za kuhinjskim stolom. On šuti, a ja vrtim njegove riječi u glavi: “Jasna, ti si ga razmazila. Nikad nisi znala reći ne. Sad vidiš gdje smo završili.”

“Možda sam griješila,” šapćem. “Ali nisam mogla gledati kako pati. On je naše dijete…”

“Nije više dijete!” prekida me Emir. “Ili ćemo ga pustiti da odraste ili ćemo svi propasti.”

Noćima ne spavam. Sjećam se kako sam kao mala gledala svoju majku kako se bori za nas nakon rata – nije imala koga moliti za pomoć, sama je sve nosila na leđima. Jesam li ja slabija majka jer ne mogu pustiti svoje dijete da padne?

Sljedećih dana Dino sve češće nestaje iz kuće, vraća se kasno i smrdi na alkohol. Jedne noći dolazi sav izgreban – potukao se ispred kladionice.

“Mama, oprosti… Nisam htio…” jeca u mom naručju kao nekad kad je bio mali.

Emir ulazi u sobu i gleda nas s gađenjem. “Dosta! Jasna, ili on ide van ili ja idem!”

Tada prvi put osjetim pravi strah – strah da ću izgubiti muža zbog sina, sina zbog muža, a možda i samu sebe.

Pokušavam razgovarati s Dinom:

“Sine, moraš naći posao. Ako trebaš pomoć oko CV-a ili razgovora za posao, tu sam. Ali više ti ne mogu davati novac. Ne mogu te više spašavati od svega.”

Gleda me kao stranca.

“Znači izbacujete me? Super ste roditelji!”

Odlazi zalupivši vratima.

Emir me grli prvi put nakon dugo vremena.

“Moramo ga pustiti da odraste, Jasna. Znam da boli, ali nema drugog načina.”

Prolaze dani u tišini i iščekivanju hoće li se Dino javiti ili vratiti kući. Svaki zvuk lifta mi presječe srce.

Jednog jutra stiže poruka: “Mama, našao sam posao u kafiću. Nije puno, ali počinjem sutra. Volim vas.” Suze mi teku niz lice – od olakšanja ili tuge što je morao pasti tako nisko da bi se podigao?

Emir me pogleda i kaže: “Možda smo ipak nešto dobro napravili.”

Ali ja se pitam: Jesmo li trebali ranije postaviti granice? Koliko ljubavi je previše ljubavi? Dragi moji, jeste li vi ikada morali birati između pomoći i odricanja? Koliko daleko biste išli za svoje dijete?