Nikad se nisam udala: Dok smo planirali svadbu, moj zaručnik i njegova majka su spašavali svoju kuću
“Ivana, jesi li sigurna da želiš baš tu haljinu? Možda bi ti bolje stajala ona s čipkom,” mama je nestrpljivo vrtjela vješalice dok sam ja zurila u svoje odraze u ogledalu, osjećajući kako mi srce lupa brže nego što bi trebalo. “Mama, svejedno mi je. Samo želim da sve prođe kako treba.”
Moja sestra Petra me pogledala ispod oka, kao da zna nešto što ja ne znam. “Dario ti se nije javio cijeli dan?”
Nisam joj odgovorila. Nisam htjela priznati da me već danima muči isti osjećaj – kao da nešto nije u redu. Dario je bio odsutan, umoran, stalno na telefonu s majkom, a meni je govorio da je samo pod stresom zbog posla. Vjerovala sam mu. Morala sam vjerovati.
Sve je bilo spremno za svadbu: sala u Dugom Selu, bend iz Samobora, torte iz male slastičarne u Novom Zagrebu. Moja obitelj je štedjela godinama za taj dan. Tata je čak prodao svoj stari Golf da bi platio kaparu za restoran. Svi su govorili da smo savršen par – ja, mlada učiteljica iz Sesveta, i Dario, informatičar iz Zaprešića.
Ali nešto se promijenilo. Dario je postao hladan, povučen. Više nije pričao o budućnosti, o djeci, o našem stanu u kojem smo trebali živjeti nakon svadbe. Kad sam ga pitala što nije u redu, samo bi slegnuo ramenima: “Ništa, Ivana. Sve će biti dobro.”
Jedne večeri, dok sam slagala pozivnice za svadbu, zazvonio mi je mobitel. Bila je to njegova majka, gospođa Marija. “Ivana, možeš li doći do nas? Moramo razgovarati.”
Osjetila sam knedlu u grlu dok sam vozila prema Zaprešiću. U dnevnom boravku sjedili su Dario i njegova majka, oboje blijedi kao krpe.
“Što se događa?” upitala sam.
Dario je izbjegavao moj pogled. Marija je uzdahnula: “Ivana, ne znamo kako ti reći… Naša kuća je pod ovrhom. Dugujemo banci više nego što možemo platiti.”
Osjetila sam kako mi se svijet ruši pod nogama. “Zašto mi to niste rekli ranije?”
Dario je šutio. Marija je nastavila: “Nismo htjeli da se brineš. Mislili smo da ćemo uspjeti riješiti sve prije svadbe.”
“Ali… kako? Što sad?”
“Pokušavamo restrukturirati kredit,” rekao je Dario napokon. “Ako banka pristane, možda ćemo zadržati kuću. Ali… nemamo novca za svadbu.”
Sjedila sam tamo, slušala ih kako pričaju o brojkama, ratama i rokovima, a u meni se miješala ljutnja i tuga. Sjetila sam se svih onih večeri kad sam ga pitala što nije u redu, a on mi nije rekao istinu.
Sljedećih dana sve se raspadalo. Moja mama je plakala kad sam joj rekla da možda neće biti svadbe. Tata je šutio i gledao kroz prozor satima. Petra me grlila i šaptala: “Nisi ti kriva.”
Dario me zvao svaku večer. “Ivana, volim te. Sve će biti dobro.” Ali nisam mu više vjerovala. Kako da vjerujem nekome tko mi nije mogao reći istinu?
Jedne noći došao je pred moju kuću s buketom ruža. “Molim te, oprosti mi,” rekao je tiho. “Nisam znao kako ti reći. Bojao sam se da ćeš otići.”
“Možda bih ostala,” odgovorila sam kroz suze, “da si bio iskren.”
Svadba je otkazana tjedan dana prije datuma. Pozivnice su ostale neisporučene u kutiji ispod mog kreveta. Moja obitelj je izgubila novac koji su godinama štedjeli. Dario i njegova majka su na kraju morali prodati kuću i preseliti se u mali stan na periferiji.
Prošlo je godinu dana otkako se sve raspalo. Još uvijek sanjam o onoj sali u Dugom Selu i o bijeloj haljini koju nikad nisam obukla. Ponekad sretnem Darija na tramvajskoj stanici – pogledi nam se sretnu, ali ne progovorimo ni riječ.
Pitam se često: Je li ljubav dovoljna kad nestane povjerenja? Što biste vi učinili na mom mjestu?