„Bešćutna si! Ti nemaš djece, a ja sam majka!” – Kako mi je šogorica uništila rođendan da ne bi vratila dug

„Zar stvarno misliš da je tvoj novac važniji od moje djece? Bešćutna si! Ti nemaš pojma što znači biti majka!” – riječi moje šogorice Ivane odzvanjale su kroz dnevni boravak, dok su svi gosti na mom rođendanu utihnuli. Osjetila sam kako mi obrazi gore, a srce lupa kao da će iskočiti iz grudi. Stajala sam nasred sobe, s tortom u rukama, okružena obitelji koja je do prije minute pjevala „Sretan rođendan”, a sada gledala predstavu koju nisam naručila.

Sve je počelo prije tri mjeseca, kad me Ivana zamolila da joj posudim 3.000 kuna. „Znaš, Marko i ja smo malo zapeli s kreditom, a djeca stalno nešto trebaju… Samo dok ne prođe ovaj mjesec”, govorila je tihim glasom dok smo pile kavu u mojoj kuhinji. Nisam ni trepnula – naravno da ću pomoći. Ivana je žena mog brata, majka troje djece, a ja sam uvijek bila ona „teta koja može”. Nemam djece, imam stabilan posao u računovodstvu i navikla sam pomagati svima oko sebe. Nikad nisam ni pomislila da bi mi netko iz obitelji mogao okrenuti leđa zbog novca.

Prošla su tri mjeseca. Ivana nije spominjala dug, a ja sam se osjećala neugodno svaki put kad bih je vidjela. Nisam htjela ispasti sitničava, ali nisam ni Rockefeller. Kad sam planirala svoj rođendan, odlučila sam pozvati cijelu obitelj – roditelje, brata Marka s Ivanom i djecom, sestru Anu s mužem i malim Filipom. Htjela sam da svi budemo zajedno, da barem na jedan dan zaboravimo svakodnevne brige.

Večer je počela lijepo. Mama je donijela svoj poznati kolač od oraha, tata je pričao viceve, djeca su trčkarala po stanu. Svi su mi čestitali, smijali se i šalili. Kad je došlo vrijeme za tortu, Marko me zagrlio i rekao: „Seko, sve najbolje! Zaslužuješ sve na svijetu!” Pogledala sam Ivanu – stajala je sa strane, gledala u mobitel.

Nakon što smo otpjevali pjesmu i podijelili tortu, skupila sam hrabrost i tiho joj šapnula: „Ivana, možemo li nakratko popričati?” Povukla sam je u hodnik, daleko od ostalih. „Znaš… trebala bih te pitati za onih 3.000 kuna. Znam da nije lako, ali meni sad stvarno treba taj novac.”

Nije ni trepnula. „Aha”, rekla je hladno. „Sad ti treba? Znaš li ti koliko košta imati troje djece? Ti nemaš pojma!”

Osjetila sam knedlu u grlu. „Ivana, dogovorile smo se…”

Nije me pustila da završim. „Dogovorile smo se? Ti si uvijek imala sve! Tebe mama i tata maze još odmalena! Ja se borim svaki dan! Ti nemaš djecu, ne znaš što znači kad ti dijete plače jer nema za izlet!” Glas joj je postajao sve glasniji.

„Ivana, molim te… Ne radi ovo ovdje”, šaptala sam, ali ona je već otvorila vrata dnevnog boravka i ušla pred sve goste.

„Evo! Svi čujte! Tvoja sestra traži novac od mene! Na svoj rođendan! Zamisli!”

Svi su utihnuli. Mama me pogledala zbunjeno. Marko je pocrvenio.

„Ivana, molim te”, pokušao ju je smiriti moj brat.

„Ne! Neka svi znaju! Ona misli da sam ja loša osoba jer ne mogu vratiti novac odmah! A ona nema pojma što znači biti majka! Nema djecu! Samo svoj posao i svoj stan!”

Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. Pogledala sam prema mami – očekivala sam podršku. Umjesto toga, mama je samo tiho rekla: „Ajde, Ana, možda nije vrijeme…”

Ana me zagrlila: „Ma pusti ih, znaš kakva je Ivana.”

Ali nije bilo lako pustiti. Cijeli život sam bila ona koja pomaže – sestra koja čuva djecu kad treba, teta koja kupuje poklone za rođendane, kći koja šalje novac roditeljima kad im zatreba za lijekove. Nikad nisam tražila ništa zauzvrat osim malo poštovanja i iskrenosti.

Te večeri nisam mogla spavati. Sjedila sam na balkonu i gledala svjetla grada. U glavi su mi odzvanjale Ivanine riječi: „Ti nemaš djecu… Ti ne znaš…”

Je li moguće da vrijedim manje jer nisam majka? Je li moguće da ljubav prema obitelji ima cijenu?

Sljedećih dana obitelj se podijelila – jedni su stali na moju stranu, drugi na Ivaninu. Mama me zvala svaki dan: „Ana, znaš da Ivana ima problema… Možda si mogla pričekati.” Marko mi se ispričavao porukama: „Znam da nije u redu… Ali znaš kakva je ona kad se uzruja.”

A ja? Osjećala sam se izdano i usamljeno. Počela sam preispitivati sve svoje odnose – jesam li ja ta koja previše daje? Jesam li pogriješila što sam vjerovala da će obitelj uvijek biti tu za mene?

Jedne večeri nazvala me sestra Ana: „Znaš što? Dosta ti je toga. Nisi ti bankomat. Ako te ne poštuju zbog toga što nemaš djecu ili muža, to nije tvoj problem.”

Te riječi su mi dale snagu. Odlučila sam više ne šutjeti i ne dopuštati da me krivnja guši. Poslala sam Ivani poruku: „Očekujem da mi vratiš dug do kraja mjeseca ili ću morati poduzeti druge korake.”

Odgovorila mi je samo: „Kako hoćeš.”

Nisam dobila novac do kraja mjeseca. Ali dobila sam nešto drugo – jasnoću o tome tko su ljudi oko mene i koliko zapravo vrijedi moja dobrota.

Ponekad se pitam – jesmo li mi žene same sebi najveći neprijatelji? Zašto dopuštamo da nas dijele novac i status majke ili nemajke? Gdje nestaje solidarnost kad nam najviše treba?