„Sve prepiši na moje ime! Zašto si joj vjerovao? Ona te vara!” – Moja borba za dom, kćer i dostojanstvo nakon muževljeve izdaje

„Sve prepiši na moje ime! Zašto si joj vjerovao? Ona te vara!” – vikao je Ivanov brat, Stjepan, dok je lupao šakom o stol u našoj maloj kuhinji u Dugom Selu. Ruke su mi drhtale dok sam stajala nasuprot njih, osjećajući kako mi se svijet ruši pod nogama. Ana, naša desetogodišnja kćer, sakrila se iza vrata, oči joj pune suza. Nisam znala što je gore – Stjepanove riječi ili Ivanova šutnja.

Sve je počelo prije tri tjedna. Ivan je kasnio s posla, mirisao na parfem koji nije bio moj. Prvo sam mislila da umišljam, ali onda sam pronašla poruke na njegovom mobitelu. „Nedostaješ mi”, pisala je neka Mirela. Srce mi je stalo. Nisam znala što da radim – vikati, plakati ili jednostavno nestati. Umjesto toga, skuvala sam večeru kao i svaki dan, nadajući se da će sve biti samo ružan san.

Ali nije bio san. Ivan je priznao. „Nisam htio da saznaš ovako”, rekao je tiho, gledajući u pod. „Ne znam što mi je bilo.”

Stjepan je odmah došao čim je čuo. „Ona će ti sve uzeti! Stan, auto, dijete! Moraš biti pametan!”

U toj noći, dok su njih dvojica raspravljali o mojoj budućnosti kao da sam komad namještaja, osjećala sam se nevidljivo. Ana je tiho došla do mene i stisnula mi ruku. „Mama, ne želim da idemo.”

Sljedećih dana sve se pretvorilo u rat. Ivan je odjednom postao hladan i distanciran. Stjepan je dolazio svaki dan s papirima i odvjetničkim savjetima. „Potpiši ovo, to je samo formalnost”, govorio mi je kroz zube.

Moja mama, Ružica, pokušavala me utješiti telefonom iz Osijeka. „Drži se, kćeri. Ne daj na sebe. Sjeti se tko si!”

Ali tko sam ja sada? Žena koju muž više ne voli? Majka koja možda gubi dijete? Ili samo još jedna statistika razvoda?

Jedne večeri, dok sam slagala Aninu odjeću za školu, Ivan je ušao u sobu. „Moramo razgovarati”, rekao je bezizražajno.

„O čemu? O tome kako ćeš me izbaciti iz stana koji smo zajedno gradili?”

„Nije tako jednostavno”, odgovorio je. „Stjepan kaže da bi bilo najbolje da sve prepišemo na njega dok se stvari ne smire.”

„Na njega? Da ja ostanem bez ičega?”

„Nećeš ostati bez ičega… Samo želim zaštititi ono što smo stekli.”

„Zaštititi od koga? Od mene?”

Ivan je šutio. Znao je da nema odgovora.

Sljedećih dana osjećala sam se kao uljez u vlastitom domu. Stjepan je dolazio s odvjetnikom koji mi je prijetio sudom ako ne potpišem papire. Ana je sve više šutjela, povlačila se u sebe.

Jednog jutra, dok sam joj vezivala cipele za školu, šapnula mi je: „Mama, hoće li tata otići?”

Nisam znala što da kažem. Samo sam je zagrlila.

U školi su počeli šaptati iza mojih leđa. Susjeda Marija me gledala sažaljivo dok sam kupovala kruh u pekari. „Drži se, Jasmina”, rekla mi je tiho.

Noću nisam mogla spavati. Razmišljala sam o svemu što smo prošli – o prvoj godini braka kad smo živjeli kod Ivanove mame u malom stanu na Trešnjevci, o tome kako smo štedjeli za ovaj stan u Dugom Selu, o Aninom rođenju i svim onim sitnicama koje su činile naš život stvarnim.

A sada? Sve se svelo na papire, odvjetnike i Stjepanove prijetnje.

Jednog dana skupila sam hrabrost i nazvala odvjetnicu koju mi je preporučila prijateljica iz srednje škole. „Ne potpisujte ništa bez svog odvjetnika”, rekla mi je odlučno. „Imate prava. I vi ste ulagali u taj stan.”

To mi je dalo snagu. Počela sam skupljati račune, ugovore, slike – sve što bi moglo dokazati da sam i ja dio ove kuće.

Ivan je postajao sve nervozniji kad je shvatio da neću popustiti.

„Zašto to radiš?” pitao me jedne večeri.

„Zato što imam pravo na svoj život! I zato što Ana zaslužuje stabilnost!”

Stjepan me pokušao ucijeniti: „Ako ne potpišeš, reći ćemo Ani da si ti kriva za sve.”

To me slomilo. Ali nisam odustala.

Ana je sve češće plakala noću. Jednom me pitala: „Mama, hoćeš li me ostaviti?”

Zagrlila sam je najjače što sam mogla: „Nikada te neću ostaviti.”

Na sudu sam stajala uspravno dok su Ivan i Stjepan pokušavali dokazati da nisam ništa doprinijela našem domu. Moja odvjetnica je bila neumoljiva.

Na kraju sudac je presudio: stan ostaje zajednički dok se ne dogovorimo ili proda; Ana ostaje sa mnom dok Ivan ne dokaže da može biti bolji otac od mene.

Ivan se iselio kod Mirele. Stjepan više nije dolazio.

Prvih nekoliko tjedana bilo je teško – svaka stvar u stanu podsjećala me na prošlost. Ali Ana i ja smo polako gradile novi život – same.

Ponekad se pitam: Jesam li mogla nešto drugačije? Jesam li pogriješila što nisam popustila? Ili sam napokon naučila koliko vrijedim?

Možda vi znate odgovor bolje od mene… Što biste vi učinili na mom mjestu?