Dvostruki standardi moje majke: Priča o odgovornosti, ljubavi i granicama
“Zar stvarno opet moram ja?” – prošaptala sam sebi dok sam gledala u ekran mobitela. Na njemu je bljeskala poruka od mame: “Ana, curi voda iz bojlera. Možeš li ti ili Dario doći pogledati?” Osjetila sam kako mi srce preskače od nervoze. Dario je sjedio preko puta mene za kuhinjskim stolom, pokušavajući ignorirati moj pogled.
“Opet tvoja mama?” upitao je tiho, ne skidajući pogled s novina. “Znaš da danas imam smjenu do kasno.”
Sjetila sam se svih onih večeri kad sam kao djevojčica slušala mamine lekcije o neovisnosti. “Ana, nikad ne ovisi ni o kome. Žena mora znati sama riješiti svoje probleme. Ne očekuj pomoć, jer nitko ti ništa ne duguje.” Te su riječi odzvanjale u meni svaki put kad bih se suočila s problemom – i svaki put kad bih gledala mamu kako se bori sama.
Ali sada, kad je iznajmila stan u Novom Zagrebu i kad god nešto pođe po zlu – od curenja vode, kvara na štednjaku do problema s podstanarima – prva joj misao nije majstor, nego ja. Ili Dario. Ili oboje.
“Mama, zašto ne nazoveš vodoinstalatera?” napisala sam joj, pokušavajući ostati smirena.
Odgovor je stigao odmah: “Pa znaš da su skupi. A i ne vjerujem svakome. Ti znaš bolje.”
Osjetila sam kako mi se u prsima skuplja težina. Nisam joj htjela reći da ni ja ne znam ništa više od nje o bojlerima. Nisam joj htjela reći da mi je dosta toga da uvijek budem njezin oslonac, dok ona meni nikad nije dopuštala da budem slaba.
Dario je uzdahnuo i ustao. “Ajde, idemo zajedno. Brže ćemo završiti.”
Na putu do mame osjećala sam se kao da me netko cijedi iznutra. Sjetila sam se svih onih trenutaka kad sam kao dijete gledala mamu kako popravlja utičnice, nosi vreće cementa na treći kat bez lifta, svađa se s majstorima koji su je pokušavali prevariti jer je žena. Divila sam joj se tada. Ali sada… sada me ta njezina snaga gušila.
Dočekala nas je na vratima s istim onim pogledom koji sam mrzila i voljela – pogledom žene koja nikad ne traži pomoć, ali uvijek očekuje da joj pomogneš.
“Hvala što ste došli, djeco,” rekla je, ali u glasu joj nije bilo zahvalnosti, više olakšanja.
Dario je odmah otišao do kupaonice, a ja sam ostala s mamom u hodniku.
“Mama, znaš da bi bilo lakše da zoveš stručnjaka. Mi stvarno nemamo vremena stalno dolaziti…”
Prekinula me pokretom ruke. “Ana, ti si moja kćer. Zar nije normalno da mi pomogneš? Ja sam tebi sve dala!”
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči od nemoći i ljutnje. “Mama, ti si me učila da budem neovisna! Da ne očekujem pomoć! Zašto sad očekuješ od mene ono što si meni branila?”
Pogledala me iznenađeno, kao da prvi put čuje vlastite riječi iz mojih usta.
“To je drugačije,” promrmljala je. “Ti imaš muža, imate auto, mladi ste… Ja sam sama.”
U tom trenutku shvatila sam koliko su naše uloge zamijenjene. Ja sam postala roditelj svojoj majci – ona dijete koje traži zaštitu.
Dario nas je prekinuo: “Bojler curi na spoju. Treba zamijeniti brtvu ili cijelu cijev. Nemam alat za to.”
Mama je uzdahnula: “Možete li doći sutra opet? Ili možda Dario može to srediti poslije posla?”
Pogledali smo se – oboje iscrpljeni.
Te večeri kod kuće nisam mogla zaspati. U glavi su mi se vrtjele slike iz djetinjstva: mama koja mi govori da ne smijem plakati jer suze ništa ne rješavaju; mama koja mi zabranjuje da tražim pomoć od drugih; mama koja mi govori da će me ljudi iskoristiti ako pokažem slabost.
A sada… sada ona traži moju pomoć za svaku sitnicu.
Sljedećeg dana nazvala sam je odlučno: “Mama, moramo razgovarati. Znam da ti treba pomoć, ali ja imam svoju obitelj i svoje obaveze. Možda bi bilo bolje da angažiraš nekoga tko se time bavi profesionalno. Ja ti mogu pomoći oko organizacije, ali ne mogu stalno dolaziti i rješavati sve probleme umjesto tebe.”
Nastala je tišina s druge strane linije.
“Znači sad više nemaš vremena za mene? Tako to ide kad djeca odrastu…”
Osjetila sam krivnju kako me steže oko grla, ali nisam popustila.
“Mama, volim te i uvijek ću ti pomoći kad mogu. Ali moramo postaviti granice – za tvoje dobro i za moje. Ne mogu biti tvoj majstor, tvoj vozač i tvoj psiholog svaki dan.”
Nije odgovorila odmah. Zatvorila sam oči i pustila suzu koju sam cijeli život zadržavala.
Tjedni su prolazili u napetosti – mama mi se javljala rjeđe, a kad bi nazvala, razgovori su bili kratki i hladni. Ponekad bih poželjela popustiti i vratiti se starom obrascu – biti njezina spasiteljica – ali znala sam da to nije rješenje.
Jednog dana poslala mi je poruku: “Zvala sam majstora za plin. Sve je riješeno. Hvala što si me natjerala na to.” Nije bilo emotikona ni topline u poruci, ali osjetila sam olakšanje.
Sjedila sam na balkonu s Dariom i gledala zalazak sunca nad gradom.
“Misliš li da će nam ikada oprostiti što smo odrasli?” upitala sam ga tiho.
On se nasmiješio i stisnuo mi ruku.
A ja sam ostala razmišljati: Gdje završava dužnost djeteta prema roditelju? I jesmo li ikada dovoljno dobri za one koji su nas učili da budemo jaki?