Prodana za dugove: Moja borba za vlastiti život

“Ne možeš to učiniti, mama! Nisam ja krava na sajmu!” viknula sam kroz suze, dok su mi ruke drhtale od bijesa i straha. Otac je šutio, gledao u pod, a majka je samo stisnula usne i okrenula glavu. U kuhinji je mirisalo na grah, ali meni se okrenuo želudac. Bilo mi je sedamnaest, a osjećala sam se kao da mi je duša stara stotinu godina.

Sve je počelo te večeri kada sam slučajno čula razgovor kroz tanki zid naše trošne kuće. “Nema nam druge, Fadile. Ako ne platimo dug, izgubit ćemo sve. Hasan je rekao da će nam pomoći… ali znaš pod kojim uvjetima.” Majčin glas bio je slomljen, a otac je samo šutio. Srce mi je tuklo kao ludo. Hasan, naš bogati susjed, uvijek je imao oko na mene. Znao je da sam dobra učenica, da pomažem majci i da nisam kao ostale djevojke iz sela. Ali nikad nisam mislila da će me roditelji prodati za njegov novac.

Sutradan su došli Hasan i njegova sestra Azra. Sjeli su za naš stol kao da smo svi jedna velika sretna obitelj. “Ajla je dobra djevojka,” rekla je Azra, “a Hasan će joj pružiti sve što joj treba.” Pogledala sam majku, ali ona nije mogla podići pogled s poda. Otac je samo klimnuo glavom. U tom trenutku znala sam – moj život više nije moj.

Vjenčanje je bilo skromno, ali selo je brujalo od tračeva. “Jadna Ajla,” šaptale su žene dok su prolazile pored mene u crkvi, “ali barem će imati što jesti.” Nisam plakala. Nisam mogla. Osjećala sam se kao kamen.

Prva noć u Hasanovoj kući bila je najduža u mom životu. Soba je bila hladna, a zidovi prekriveni starim fotografijama njegove obitelji. Hasan je sjedio na krevetu i gledao me kao plijen. “Znaš zašto si ovdje,” rekao je tiho. “Tvoji roditelji su mi dužni. Sad si moja žena. Očekujem da se ponašaš kako treba.”

Nisam odgovorila. Samo sam gledala kroz prozor u mrak, pitajući se gdje su nestali svi moji snovi o fakultetu, o životu izvan sela, o slobodi.

Dani su prolazili sporo. Hasan je bio grub, zahtjevan i ljubomoran. Nije mi dopuštao da idem u školu, niti da viđam prijateljice. Svaki dan sam čistila kuću, kuhala i slušala njegove prigovore. Azra me pokušavala tješiti: “Bit će bolje, Ajla. Samo budi strpljiva.” Ali nisam mogla više šutjeti.

Jedne noći, nakon što me Hasan ponizio pred gostima jer nisam dovoljno dobro skuhala večeru, otišla sam u svoju sobu i plakala do zore. Tada sam donijela odluku – neću dozvoliti da mi uništi život.

Sljedećeg jutra otišla sam do stare učiteljice Mirele koja je živjela na kraju sela. Bila je jedina osoba kojoj sam vjerovala. “Mirela, moram otići odavde. Ne mogu više izdržati,” rekla sam kroz suze.

Mirela me zagrlila i šapnula: “Ajla, nisi sama. Znam jednu ženu u Sarajevu koja pomaže djevojkama poput tebe. Ali moraš biti hrabra.” Dogovorile smo se da ću za nekoliko dana pobjeći kad Hasan ode na pijacu.

Noć prije bijega bila sam na rubu živaca. Srce mi je tuklo kao ludo svaki put kad bih čula škripu vrata ili korake po hodniku. U ruci sam držala malu torbu s nekoliko stvari – stari šal moje bake, bilježnicu i fotografiju iz djetinjstva.

Kad je napokon došao trenutak, pobjegla sam kroz stražnja vrata i trčala kroz polje prema Mirelinoj kući. Kiša je padala, blatnjave cipele klizile su po zemlji, ali nisam stajala dok nisam stigla do njezinih vrata.

Mirela me sakrila kod svoje rođakinje u Livnu dok nije stigao autobus za Sarajevo. Cijelim putem do glavnog grada srce mi je bilo u grlu – što ako me Hasan pronađe? Što ako me roditelji vrate?

U Sarajevu me dočekala Senada, žena koju mi je Mirela spomenula. Bila je topla i odlučna: “Ajla, ovdje si sigurna. Imaš pravo na svoj život.” Pomogla mi je pronaći smještaj i posao u maloj pekari.

Prvi put nakon dugo vremena osjećala sam se slobodno – ali i strašno usamljeno. Roditelji su mi slali poruke preko rodbine: “Vrati se kući, oprostit ćemo ti.” Hasan je prijetio policijom i sramotom za cijelu obitelj.

Ali ja nisam popustila. Počela sam pohađati večernju školu i štedjeti svaki dinar kako bih upisala fakultet. Svake noći sanjala sam o danu kad ću moći reći: “Ovo je moj život – nitko ga više neće uzeti od mene!”

Danas radim kao socijalna radnica i pomažem djevojkama koje prolaze kroz isto što i ja nekad. Ponekad me još uvijek boli kad pomislim na roditelje – jesu li mogli drugačije? Je li ljubav prema djetetu slabija od straha od siromaštva?

Pitam vas: Što biste vi učinili na mom mjestu? Je li moguće oprostiti roditeljima koji su vas prodali – ili zauvijek ostaje rana koja ne zacjeljuje?