Nije Moj Sin, Nije Moj Problem: Priča o Očevoj Hladnoći i Mojem Odrastanju

“Nije moj sin, nije moj problem!” Zoranove riječi odzvanjale su stubištem dok sam stajao na pragu, držeći poderanu torbu iz koje su ispadali udžbenici. Bilo je to jedno od onih jutara kad je kiša lila kao iz kabla, a ja sam znao da ću opet pješačiti do škole jer za autobusnu kartu nije bilo novca. Majka je stajala iza njega, šutjela, stisnutih usana, gledajući u pod. Nisam imao snage ni pitati zašto mi ne može pomoći. Zoran je uvijek imao spreman odgovor: “Prvo fakultet, onda posao, sad karijera. Nema vremena za gluposti.”

Od kad se mama udala za njega, moj život se promijenio. Prije toga smo živjeli sami u malom stanu u Travnom. Bilo je skromno, ali toplo. Sjećam se kako smo zajedno kuhali grah i gledali stare crno-bijele filmove na HRT-u. Kad je Zoran došao, sve se promijenilo. Bio je uspješan inženjer, uvijek u odijelu, s mobitelom zalijepljenim za uho. Nikad nije imao vremena za mene. “Nisam ja tvoj tata,” govorio bi kad bih ga nešto pitao. “Imaš svog oca, traži njega ako ti nešto treba.” Moj otac je otišao kad sam imao četiri godine i nikad se nije javio.

S vremenom sam naučio ne tražiti ništa. Sam sam popravljao bicikl, sam učio matematiku, sam odlazio na roditeljske sastanke kad bi mama bila na poslu. Sjećam se kako su me učiteljice gledale s tugom kad bih došao sam ili s majkom koja bi uvijek žurila natrag na smjenu u bolnici. Zoran nikad nije došao ni na jednu priredbu, ni na jednu utakmicu.

Jednog dana, dok sam sjedio za stolom i pokušavao riješiti zadatak iz fizike, čuo sam kako Zoran govori majci u kuhinji: “Zašto bi on išao na ekskurziju? To su bacanje para. Neka zaradi sam ako hoće putovati.” Majka je šutjela, ali kasnije mi je tiho dala sto kuna iz svog novčanika. “Nemoj reći Zoranu,” šapnula je.

Godine su prolazile, a ja sam postajao sve zatvoreniji. U školi su me zadirkivali jer nisam imao najnovije tenisice ni mobitel kao ostali dečki. Jednom me Dino iz razreda pitao: “Zašto tvoj očuh nikad ne dolazi po tebe?” Nisam znao što da kažem pa sam slagao da radi u Njemačkoj.

Najgore su bile večeri kad bi Zoran došao kasno s posla i počeo vikati na majku zbog sitnica – jer nije skuhala njegovu omiljenu juhu ili jer je zaboravila platiti neki račun. Ja bih se povukao u svoju sobu i slušao glazbu na starom walkmanu koji mi je poklonila baka iz Osijeka. U tim trenucima sanjao sam o tome da jednog dana odem daleko od svega.

Jednog proljeća, kad sam imao šesnaest godina, dobio sam stipendiju za ljetni kamp iz informatike u Zagrebu. Bio sam presretan i odmah otrčao reći majci. Zoran je samo slegnuo ramenima: “To ti ništa ne znači ako nemaš veze. Danas bez veze nemaš šanse.” Pogledao me ravnodušno i nastavio listati poslovne mailove na laptopu.

Te noći nisam mogao spavati. Razmišljao sam o tome koliko bih volio da me barem jednom pohvali ili pita kako mi je bilo u školi. Umjesto toga, osjećao sam se kao gost u vlastitoj kući.

Jednog dana, dok sam sjedio na klupi ispred zgrade s prijateljem Emirom iz Sarajeva, povjerio sam mu sve što me muči. Emir me pogledao ozbiljno: “Znaš, kod mene u Bosni kažu – nije krv ono što te čini porodicom, nego srce. Moj amidža me odgojio bolje nego rođeni otac.” Te riječi su mi ostale duboko urezane.

Kad sam napunio osamnaest godina, odlučio sam otići iz kuće. Upisao sam fakultet u Rijeci i radio noćne smjene u pekari da platim stanarinu. Majka mi je slala poruke svake večeri: “Jesi li dobro? Jesi li jeo?” Zoran se nije javio ni jednom.

Godinama kasnije, kad sam diplomirao i dobio posao programera u jednoj zagrebačkoj firmi, pozvao sam majku na promociju. Došla je sama, s buketom karanfila i suzama u očima. “Ponosna sam na tebe,” šapnula mi je dok smo se grlili ispred fakulteta.

Zorana nisam vidio godinama, sve dok jednog dana nisam slučajno naletio na njega u tramvaju broj 4. Bio je stariji, poguren, bez onog nekadašnjeg sjaja u očima. Pogledao me kratko i okrenuo glavu prema prozoru. U tom trenutku shvatio sam da mu više ništa ne zamjeram – njegova hladnoća više nije imala moć nadamnom.

Danas imam svoju obitelj i trudim se biti otac kakvog bih ja volio imati – prisutan, topao i podržavajući. Ponekad se pitam: koliko nas nosi rane iz djetinjstva koje oblikuju naše odnose i odluke? Možemo li ikada potpuno oprostiti onima koji su nas povrijedili ili samo naučimo živjeti s tim?

Što vi mislite – jesu li krvne veze dovoljne da nekoga zovemo obitelji ili je obitelj ono što sami izgradimo svojim srcem?