Između čežnje i otpora: Ljeto kod svekrve u Mostaru – priča koja mi je promijenila pogled na porodicu
“Zašto uvijek ja?” prošaptala sam sebi dok sam gledala kroz zamagljeni prozor autobusa, dok su kapljice kiše klizile niz staklo kao suze koje nisam htjela pustiti. Moj muž, Dario, sjedio je do mene, šutljiv, s pogledom prikovanim za mobitel. Zrak je bio težak, a napetost među nama gotovo opipljiva. Putovali smo iz Zagreba u Mostar, kod njegove majke, Zdenke. Ljeto kod svekrve – zvučalo je kao kazna, a ne odmor.
“Jesi li sigurna da želiš ostati cijeli mjesec?” upitala sam ga tiho, pokušavajući prikriti drhtaj u glasu.
Dario je samo slegnuo ramenima. “Mama se raduje. Nismo je dugo vidjeli. Bit će ti dobro, vidjet ćeš.”
Nisam mu vjerovala. Zdenka nikad nije krila da misli kako njen sin zaslužuje bolje od mene. Uvijek je imala nešto za prigovoriti – od načina na koji kuham, do toga kako odgajam našu kćer, malu Lejlu. Ipak, pristala sam. Zbog Darija. Zbog Lejle. Zbog te iluzije da porodica može biti nešto više od stalnog izvora stresa.
Prvi dani prošli su u lažnim osmijesima i površnim razgovorima. Zdenka je bila neumorna – stalno je nešto kuhala, čistila, prigovarala Dariju zbog posla u Zagrebu i žalila se na susjede. Lejla je trčkarala po dvorištu, sretna što ima vrt i psa. Ja sam se osjećala kao gost u vlastitom životu.
Jedne večeri, dok smo sjedili za stolom, Zdenka je počela:
“Znaš, Dario, kad si bio mali, nikad nisi bio tako tvrdoglav kao sada. Otkad si s Anom, sve se promijenilo.”
Osjetila sam kako mi obrazi gore. Dario je šutio.
“Mama, molim te…”
“Ne, pusti me da kažem! Ana, ti si dobra žena, ali nisi odavde. Ne razumiješ naše običaje. Sve ti je strano – i Mostar, i naš način života.”
Nisam znala što reći. U meni se miješala ljutnja i tuga. Zar nikad neću biti dovoljno dobra?
Te noći nisam mogla spavati. Dario je ležao okrenut leđima. U glavi su mi odzvanjale Zdenkine riječi. Sjetila sam se svog djetinjstva u Osijeku – topline doma, mirisa bakinog kruha, sigurnosti koju sam tada osjećala. Sve to sada mi je bilo tako daleko.
Sljedećih dana napetost je rasla. Svaka sitnica bila je povod za svađu. Jednog popodneva, dok sam prala suđe, Zdenka je došla iza mene.
“Znaš li ti koliko sam ja žrtvovala za ovog sina? Sve sama – muž mi poginuo u ratu, a ja sam ga podizala bez ičije pomoći! A sada… sada mi ga uzimaš.”
Okrenula sam se prema njoj, oči su mi bile pune suza.
“Ne uzimam vam ga, gospođo Zdenka. Samo želim da budemo porodica.”
“Porodica? Ti ne znaš što znači porodica! Da znaš, ne bi ga odvukla iz Mostara!”
Pobjegla sam iz kuće i sjela na klupu ispod stare smokve. Lejla je došla do mene.
“Mama, zašto plačeš?”
Zagrlila sam je čvrsto.
“Nije ništa, dušo. Samo… ponekad odrasli ne znaju kako biti sretni.”
Te večeri Dario me pronašao vani.
“Ana, ne mogu više ovako. Između tebe i mame stalno moram birati stranu. Umoran sam od toga.”
Pogledala sam ga kroz suze.
“A ja? Ja nisam umorna? Dario, ja ovdje nikad neću biti prihvaćena! Tvoja majka me nikad neće voljeti kao što voli tebe ili čak kao što voli Mostar!”
Dugo smo šutjeli.
Sutradan ujutro Zdenka je došla do mene dok sam pakirala stvari za plažu.
“Ana… možda sam bila gruba. Ali znaš… kad si cijeli život sama, teško ti je pustiti nekog novog u srce. Bojim se da ću izgubiti sina – a onda ću izgubiti sve što imam.”
Prvi put sam osjetila iskru suosjećanja prema njoj.
“Nećete ga izgubiti. Ali ako nastavite ovako, izgubit ćete i mene… a možda i Lejlu jednog dana.”
Zdenka je spustila pogled.
Tih dana počele smo razgovarati – o ratu, o gubicima, o strahu od samoće. Prvi put sam čula priče koje Dario nikad nije spominjao: kako su bježali iz skloništa, kako je Zdenka prodavala nakit da bi kupila kruh, kako je plakala svake noći kad bi Dario imao temperaturu jer nije bilo doktora.
Polako smo gradile mostove preko ruševina prošlosti.
Na kraju ljeta, kad smo odlazili natrag za Zagreb, Zdenka me zagrlila prvi put.
“Čuvaj mi sina… i moju unuku. I… hvala ti što si im dala dom.”
U autobusu sam gledala kroz prozor dok su kapljice kiše opet klizile niz staklo.
Jesam li ja ta koja treba naučiti opraštati ili ona koja treba naučiti razumjeti? Možda smo svi pomalo oboje… Što vi mislite – može li porodica preživjeti bez istinskog razumijevanja?