Zaključao sam suprugu u ostavu jer se suprotstavila mojoj majci – ali kad sam ujutro otvorio vrata, sve se promijenilo
“Zašto uvijek moraš biti protiv moje majke, Lejla? Zar ti je toliko teško šutjeti barem jednom?” vikao sam, glas mi je odjekivao kroz uski hodnik našeg stana u Novom Zagrebu. Lejla je stajala ispred mene, ruku prekriženih na prsima, pogled joj je bio tvrd, ali u očima sam vidio suze koje su prijetile da poteku.
“Nisam protiv tvoje majke, Dario. Samo želim da me poštuje kao tvoju ženu. Zar je to previše?”
Tog trenutka, dok je moja majka iz kuhinje promrmljala nešto o tome kako su današnje žene bez poštovanja, osjetio sam kako mi bijes ključa u prsima. Nisam mogao podnijeti još jednu svađu između njih dvije. Nisam mogao podnijeti ni vlastitu slabost pred majkom, koja je uvijek imala zadnju riječ u svemu otkad mi je otac umro.
“Dosta!” viknuo sam i zgrabio Lejlu za ruku. Povukao sam je prema maloj ostavi kraj kuhinje, ignorirajući njezine proteste. “Ovdje ćeš ostati dok ne naučiš poštovati moju majku!”
Vrata su se zatvorila uz glasan tresak. Iza njih čuo sam njezin tihi jecaj. Majka je samo slegnula ramenima i nastavila rezati luk za ručak.
Te noći nisam spavao. Ležao sam na kauču, zureći u strop, slušajući tišinu koja je bila preteška. Majka je nekoliko puta prošla pored mene i šaptom rekla: “Dobro si napravio, sine. Žene moraju znati gdje im je mjesto.”
Ali meni se srce slamalo. Sjećanja na Lejlin osmijeh, na naše prve šetnje uz Savu, na njezinu toplinu i strpljenje dok me tješila nakon očeve smrti – sve mi se to vrtjelo po glavi. Što sam to napravio?
Ujutro sam ustao prije svih. Ključ mi je drhtao u ruci dok sam otključavao vrata ostave. “Lejla?” prošaptao sam. Tišina. Ostava je bila prazna. Na polici je stajala samo njezina crvena marama i komadić papira.
Drhtavim rukama otvorio sam poruku: “Dario, nisam mogla više. Volim te, ali ne mogu živjeti zaključana između tebe i tvoje majke. Oprosti mi što odlazim, ali moram pronaći sebe.”
Srušio sam se na pod, glave zakopane među dlanove. Majka je došla do vrata i hladno rekla: “Neka ide kad ne zna biti žena.”
Tada sam prvi put u životu osjetio pravi bijes prema njoj. “Zbog tebe sam izgubio sve!” vikao sam, a ona me gledala kao da sam dijete koje ne razumije svijet.
Danima sam lutao gradom tražeći Lejlu. Zvao sam njezine prijateljice, sestru Azru u Sarajevu, čak i njezinu staru profesoricu iz srednje škole u Mostaru. Nitko nije znao gdje je. Ili nisu htjeli reći.
Stan je postao hladan i prazan. Majka je šutjela, a ja sam izbjegavao njezin pogled. Počeo sam piti, najprije pivo u kvartovskom kafiću kod Ivice, kasnije rakiju s nekim starim znancima iz kvarta koji su samo odmahivali glavom kad bih im ispričao što se dogodilo.
Jedne večeri, dok sam sjedio na klupi ispred zgrade, prišao mi je susjed Emir. “Dario, znaš… nije lako biti između žene i majke. Ali ti si morao birati – i izabrao si pogrešno.”
Te riječi su me pogodile jače od bilo kojeg udarca. Počeo sam razmišljati o svemu što sam propustio vidjeti: kako se Lejla trudila uklopiti u našu obitelj, kako ju je moja majka stalno ponižavala zbog njenog bosanskog naglaska, kako joj nikad nisam stao u obranu.
Jednog dana skupio sam hrabrost i otišao do Lejline sestre Azre u Sarajevu. Otvorila mi je vrata s oprezom.
“Dario, nisi dobrodošao ovdje,” rekla je hladno.
“Samo želim znati da je dobro… Molim te, Azra. Sve bih dao da mogu vratiti vrijeme.”
Azra me gledala dugo, a onda tiho rekla: “Lejla je slomljena zbog tebe. Trebat će joj vremena da opet vjeruje ljudima – možda nikad nećeš dobiti drugu priliku.”
Vratio sam se u Zagreb još prazniji nego prije. Majka me dočekala s toplom juhom i riječima: “Vrijeme će sve zaliječiti.” Ali ja sam znao da vrijeme ne liječi ništa ako ne priznaš vlastite greške.
Počeo sam odlaziti na terapiju kod psihologinje Mirele iz Dubrave. Prvi put u životu govorio sam o tome koliko me gušila majčina kontrola, koliko sam bio slab pred njom i koliko sam povrijedio ženu koju volim.
Mjeseci su prolazili. Naučio sam kuhati, čistiti stan bez majčine pomoći, donositi odluke bez njezinog odobrenja. Polako sam shvaćao tko sam bez njezine sjene nad sobom.
Jednog dana dobio sam poruku od Lejle: “Dobro sam. Pronašla sam posao u Mostaru i polako učim voljeti sebe opet. Nadam se da ćeš i ti pronaći mir.”
Plakao sam dugo nakon toga – od olakšanja što je dobro i od tuge što više nije uz mene.
Danas živim sam u stanu koji više ne miriše na majčinu juhu nego na moju kavu i svježe cvijeće koje kupujem sebi za stol. Majka živi kod sestre u Osijeku; rijetko se čujemo.
Ponekad se pitam: jesam li mogao biti bolji muž? Jesam li prekasno shvatio što znači biti slobodan od tuđih očekivanja? Može li se ljubav vratiti kad jednom ode?
Što vi mislite – može li čovjek iskupiti svoje grijehe ili su neke greške jednostavno prevelike?