Na raskrižju: Priča o Luciji, Martinu i izborima koji bole
“Ne dolazi u obzir, Lucija! Nema svadbe!” Martinove riječi odzvanjale su mi u ušima kao hladan tuš. Stajala sam nasred dnevnog boravka njegove obiteljske kuće u Osijeku, držeći ruke na trbuhu, pokušavajući sakriti drhtanje. Njegova majka, gospođa Vesna, sjedila je na rubu trosjeda, prekriženih ruku i stisnutih usana. Pogledala me onim svojim ledenim očima, kao da sam uljez koji je poremetio njezin savršeni svijet.
“Martin je još mlad. Ima vremena za brakove i djecu,” rekla je tiho, ali odlučno. “Nisi ti prva cura koja je došla s takvom pričom.”
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči, ali nisam htjela plakati pred njima. Nisam htjela biti slaba. “Nisam došla s pričom, Vesna. Ja sam trudna. Vaš sin je otac mog djeteta.”
Martin je zurio u pod, šutio kao da ga se sve to ne tiče. Prije samo nekoliko mjeseci šaptao mi je kako me voli, kako ćemo imati malu kuću na Dravi i psa. Sad je bio samo sjena tog dečka kojeg sam voljela.
U tom trenutku ušao je njegov otac, gospodin Zoran. Pogledao nas je sve redom i odmah shvatio što se događa. “Što se ovdje događa? Zašto Lucija plače?”
“Tata, Lucija je trudna i želi da se vjenčamo. Ja nisam spreman na to,” rekao je Martin, glasom djeteta koje traži opravdanje.
Zoran je prišao meni i nježno me uhvatio za rame. “Lucija, sine, jesi li dobro?”
Nisam mogla odgovoriti. Samo sam kimnula glavom.
“Martine, ako si napravio dijete, onda moraš biti muškarac i preuzeti odgovornost!” podigao je glas Zoran.
Vesna je odmah skočila: “Nećeš ti mog sina tjerati u brak! Nije on kriv što se ovo dogodilo!”
“A tko je onda kriv, Vesna? Djevojka? Dijete?” Zoran joj je uzvratio pogledom punim razočaranja.
Stajala sam između njih troje, osjećajući se kao predmet rasprave, a ne kao osoba s osjećajima i strahovima. U meni se miješala ljutnja i tuga. Nisam znala što da radim.
Te noći nisam mogla spavati. Ležala sam u svojoj sobi kod roditelja u Đakovu, gledala u strop i razmišljala o svemu što me čeka. Moja mama, Marija, pokušavala me utješiti: “Sve će biti dobro, Lucija. Ako Martin ne želi biti uz tebe, mi ćemo biti. Nisi sama.”
Ali ja sam željela da budem s Martinom. Željela sam da moje dijete ima oca. Sljedećih dana pokušavala sam razgovarati s njim. Slala mu poruke:
“Martine, molim te, razgovarajmo kao odrasli ljudi. Ovo nije samo moj problem.”
Odgovarao bi kratko:
“Ne mogu sad. Pusti me na miru.”
Jednog dana došao je kod mene kući. Sjeo je za kuhinjski stol dok su moji roditelji bili na poslu.
“Lucija… Ne znam što da radim. Bojim se svega ovoga,” rekao je tiho.
“I ja se bojim, Martine. Ali ne možemo pobjeći od ovoga. Bit ćemo roditelji. Dijete nije krivo ni za što,” rekla sam kroz suze.
Gledao me dugo, a onda ustao i otišao bez riječi.
Moja najbolja prijateljica Ivana stalno mi je govorila: “Lucija, moraš misliti na sebe i bebu. Ako on ne želi biti uz vas, bolje da ga nema nego da bude prisiljen.”
Ali srce mi nije dopuštalo da ga samo tako pustim.
Prolazili su tjedni. Trbuh mi je rastao, a s njim i strahovi. Ljudi u selu počeli su šaptati iza leđa moje obitelji:
“Eto ti moderne cure… Prvo dijete pa onda muž…”
Moj otac Ante bio je tih čovjek, ali kad bi čuo takve priče u trgovini ili na placu, vraćao bi se kući crven u licu od bijesa.
Jednog dana došao je Zoran kod nas kući. Donio mi je vrećicu s voćem i čokoladom.
“Lucija, znam da ti nije lako. Ali želim da znaš da ću ja uvijek biti tu za tebe i dijete. Martin će možda shvatiti što gubi kad bude kasno…”
Zahvalila sam mu kroz suze.
Kad sam napunila sedmi mjesec trudnoće, Martin mi je poslao poruku:
“Možemo li popričati?”
Našli smo se na klupi kraj Drave gdje smo nekad sanjali o budućnosti.
“Lucija… Žao mi je što sam bio kukavica. Bojim se braka jer vidim kako moji roditelji žive – stalno svađe i prebacivanja… Ne želim to za nas,” rekao je iskreno.
“Ali mi nismo tvoji roditelji! Mi možemo biti bolji! Ako želiš biti uz mene i dijete – ne moraš odmah pristati na svadbu. Samo budi tu,” rekla sam mu.
Pogledao me s tugom u očima: “Ne znam mogu li…”
Otišao je opet bez odgovora.
Porodila sam sina sama uz mamu i Ivanu kraj sebe. Kad sam ga prvi put primila u naručje, znala sam da ću ga voljeti više od svega na svijetu – bez obzira na to hoće li njegov otac biti tu ili ne.
Martin se pojavio tek nakon mjesec dana s poklonom za bebu i nesigurnim osmijehom.
“Mogu li ga vidjeti?” pitao je tiho.
Pustila sam ga unutra i gledala kako drži sina prvi put.
Možda nikad nećemo biti prava obitelj kakvu sam sanjala, ali možda ćemo pronaći svoj način da budemo roditelji ovom malom biću koje ništa nije krivo.
Ponekad se pitam – koliko nas ima koji stojimo na raskrižju između ljubavi i odgovornosti? Što biste vi učinili na mom mjestu?