Kad ljubav ne boli: Marijin put od straha do slobode

“Marija, gdje si opet ostavila ključeve? Jesam li ti rekao da sve mora biti na svom mjestu?” glas Stjepana odjeknuo je kroz stan kao grom. Drhtala sam dok sam prebirala po torbi, pokušavajući pronaći ključeve. Ruke su mi se znojile, srce mi je udaralo u grudima kao da će iskočiti. “Oprosti, Stjepane, evo ih…” promucala sam, pružajući mu ključeve. Pogledao me onim hladnim očima koje su nekad bile tople i pune obećanja.

Sjećam se dana kada smo se upoznali na Korzu u Rijeci. Smijao se glasno, pričao viceve i obećavao mi svijet. Moja mama, Jasna, govorila je: “Marija, pazi se tih šarmera!” Ali nisam slušala. Bila sam zaljubljena do ušiju, vjerovala sam da je ljubav sve što nam treba. Prva godina braka bila je puna nježnosti, ali onda su počeli sitni komentari: “Zašto si obukla tu haljinu?”, “S kim si pričala na poslu?”, “Zašto si kasnila iz trgovine?”. Nisam ni primijetila kad su riječi postale oštrije, a pogledi ledeniji.

Jednog dana, dok sam kuhala ručak, Stjepan je banuo u kuhinju. “Opet nisi posolila juhu! Zar ništa ne možeš napraviti kako treba?” Suze su mi krenule niz lice, ali nisam plakala pred njim. Naučila sam da su suze slabost. Navečer sam ležala budna, gledajući u plafon i pitajući se gdje sam nestala ona vesela djevojka s Korza.

Moja sestra Ivana primijetila je da nešto nije u redu. “Marija, nisi više ona ista. Što ti je?” pitala me dok smo pile kavu u malom kafiću na Zametu. Pogledala sam u šalicu i šapnula: “Ne znam više tko sam.” Ivana me zagrlila i rekla: “Zaslužuješ biti sretna. Ne smiješ se bojati vlastitog muža.”

Ali strah je bio jači od svega. Bojala sam se što će reći ljudi, bojala sam se razočarati roditelje koji su vjerovali da imam savršen brak. Najviše sam se bojala Stjepana kad bi mu lice postalo crveno od bijesa. Svaki dan bio je isti – posao, kuća, kuhanje, prigovori. Prijateljice su se povukle jer nisam imala vremena ni volje za druženje.

Jedne večeri, dok je Stjepan vikao jer nisam oprala njegovu omiljenu košulju, sin Luka je stao između nas. Imao je samo deset godina, ali pogledao je oca ravno u oči i rekao: “Tata, nemoj vikati na mamu!” Stjepan ga je samo odgurnuo i izašao iz sobe. Tada sam shvatila – ne mogu više ovako. Ne zbog sebe, nego zbog Luke.

Te noći nisam spavala. Skupljala sam hrabrost da nešto promijenim. Sljedećeg dana otišla sam kod psihologinje Mirele u Dom zdravlja na Zametu. Ispričala sam joj sve – strahove, sramotu, osjećaj bezvrijednosti. Mirela me pogledala i rekla: “Marija, nisi sama. Imaš pravo na život bez straha.” Te riječi su mi odzvanjale u glavi danima.

Počela sam pisati dnevnik, zapisivati svaki trenutak kad bih se osjećala loše ili kad bi Stjepan povisio ton. Ivana mi je predložila da odem u Savjetovalište za žene žrtve nasilja. Bojala sam se što će biti ako Stjepan sazna, ali znala sam da moram nešto poduzeti.

Jednog jutra, dok je Stjepan bio na poslu, spakirala sam nekoliko stvari za sebe i Luku i otišla kod Ivane. Srce mi je tuklo kao ludo dok sam zaključavala vrata stana koji više nije bio dom. Ivana nas je dočekala raširenih ruku: “Ovo je tvoj novi početak.” Luka me zagrlio i šapnuo: “Mama, sad si opet sretna?”

Nije bilo lako. Stjepan je zvao, prijetio, molio da se vratim. Roditelji su bili zbunjeni i ljuti: “Što će selo reći? Zar nije mogao biti malo grub? Svi muškarci su takvi!” Ali ja više nisam mogla natrag. Počela sam raditi u maloj knjižari na Korzu, upoznavati nove ljude i polako vraćati osmijeh na lice.

Jednog dana srela sam staru prijateljicu Anu iz srednje škole. “Marija! Pa gdje si nestala sve ove godine?” pričale smo satima o svemu što smo prošle. Ana mi je ispričala svoju priču – i ona je pobjegla iz lošeg braka. Osjetila sam olakšanje što nisam sama.

Luka se polako navikavao na novi život. Više nije skakao na svaki glasniji zvuk, počeo se smijati i igrati s djecom iz susjedstva. Ja sam naučila voljeti sebe – prvi put nakon mnogo godina.

Najteže mi je bilo oprostiti sebi što sam toliko dugo šutjela i trpjela. Ali svaki dan bio je nova borba za slobodu i dostojanstvo. Ivana mi je često govorila: “Marija, ti si hrabra žena.” Nisam se tako osjećala, ali sada znam da hrabrost nije odsustvo straha – nego odluka da ga nadvladaš.

Danas stojim pred ogledalom i gledam ženu koja više ne spušta pogled pred nikim. Znam da ima još mnogo žena poput mene koje šute iz straha ili srama. Zato želim ispričati svoju priču – možda će nekome dati snagu da napravi prvi korak.

Ponekad se pitam: Koliko nas još živi u tišini i boli, vjerujući da ljubav mora boljeti? Zar nismo svi zaslužili život bez straha?