Molitva pod starom smokvom: Kako sam pronašla snagu kad je baka nestajala

“Ne, Amra, neću piti taj čaj! Ti nisi moja kćer!” Baka je viknula iz sveg glasa, a ja sam stajala nasred kuhinje, držeći šalicu koja se tresla u mojim rukama. U tom trenutku, srce mi je puklo na pola. Nisam znala što je gore – njena zbunjenost ili moj osjećaj nemoći.

Baka Zora bila je stub naše obitelji. Rođena u malom selu kod Travnika, preživjela je ratove, siromaštvo, izgradila kuću vlastitim rukama. Uvijek je govorila: “Samo moli, dijete, Bog sve vidi.” A sad, kad joj je najviše trebalo, činilo se da ni Bog ne čuje naše molitve.

Sve je počelo prošle zime. Prvo su to bile sitnice – zaboravljala bi gdje je ostavila naočale ili bi zaboravila ugasiti štednjak. Mama i tetka Jasna su se stalno prepirale oko toga tko će ostati s njom. “Ja radim do kasno!” vikala bi mama. “A ja imam troje djece!” uzvraćala bi Jasna. Ja sam bila između njih, pokušavajući smiriti situaciju, ali i sama sam bila izgubljena.

Jedne večeri, kad je vani padao gust snijeg, baka je nestala. Samo je izašla iz kuće dok smo svi bili zaokupljeni svojim brigama. Satima smo je tražili po selu. Sjećam se kako sam stajala pod starom smokvom iza kuće i molila: “Bože, vrati mi baku. Daj mi snage da izdržim ovo.”

Našli smo je promrzlu kod rijeke Lašve. Držala je kamen u ruci i tiho pjevušila pjesmu koju mi je pjevala kad sam bila mala. Kad sam joj prišla, pogledala me kao stranca. “Tko si ti?” upitala je tiho. Tada sam prvi put osjetila pravi očaj.

Nakon toga ništa više nije bilo isto. Mama je plakala svaku noć. Tata se povukao u sebe i samo šutio za stolom. Jasna je predlagala da baku smjestimo u dom za starije. “To nije život ni za nju ni za nas!” vikala je. Ja sam bila protiv toga. “Ne možemo je ostaviti! Ona nas nikad nije ostavila!”

Jedne noći, kad su svi već spavali, sjela sam kraj bakinog kreveta. Disala je plitko, lice joj je bilo mirno kao da sanja bolje dane. Uzela sam krunicu koju mi je poklonila za krizmu i počela moliti. Prvi put nakon dugo vremena osjetila sam mir. Suze su mi tekle niz lice, ali nisam osjećala tugu – osjećala sam zahvalnost što još uvijek mogu biti tu uz nju.

Sutradan sam predložila mami da zajedno molimo prije nego što dan počne. Isprva me gledala kao da sam poludjela. “Molitva neće vratiti tvoju baku,” rekla je tiho. “Možda neće,” odgovorila sam, “ali možda će vratiti nas sebi.” I tako smo svako jutro sjedile uz prozor, gledale kako sunce izlazi iznad Vlašića i molile.

Baka je polako tonula u svoj svijet zaborava. Bilo je dana kad bi me prepoznala i nasmiješila se onim svojim toplim osmijehom. Tada bih joj pričala o svom danu, o tome kako sam položila ispit iz matematike ili kako me Ivan iz susjedstva pozvao na kafu. Bilo je dana kad bi vrištala i tražila svoju mamu koja je umrla prije 40 godina.

Jednog popodneva došla nam je Jasna s viješću da su našli mjesto za baku u domu u Sarajevu. Mama se slomila: “Ne mogu… Ne mogu joj to napraviti.” Tata je samo slegnuo ramenima: “Nismo više sposobni brinuti se za nju.” Ja sam otišla do bake i sjela na pod kraj njenog kreveta.

“Bako,” šapnula sam, “što bi ti htjela?” Pogledala me praznim pogledom, ali onda joj se lice razvedrilo na trenutak: “Samo da ste svi zajedno… to mi treba.”

Te noći nisam mogla spavati. Izašla sam van pod zvjezdano nebo i ponovno molila – ovaj put ne za čudo, nego za snagu da prihvatim ono što dolazi. Sutradan smo svi zajedno otišli do doma. Baka nije razumjela gdje ide, ali držala me za ruku cijelim putem.

Prvi tjedni bili su najteži. Mama nije izlazila iz sobe, Jasna se stalno javljala telefonom s novim prijedlozima kako da olakšamo situaciju, a ja sam svaki dan išla baki u posjetu. Donosila bih joj kolače koje je voljela i pričala joj priče iz djetinjstva koje mi je ona nekad pričala.

Jednog dana, dok sam sjedila kraj nje i molila krunicu, baka mi je stisnula ruku i šapnula: “Bog te čuva, dijete moje.” To su bile njene posljednje riječi upućene meni.

Kad nas je napustila nekoliko mjeseci kasnije, osjećala sam prazninu koju ništa nije moglo ispuniti. Ali nisam bila ljuta na Boga niti na sudbinu – osjećala sam mir jer sam znala da sam učinila sve što sam mogla.

Danas često sjedim pod onom istom smokvom pod kojom sam molila za baku i pitam se: Je li vjera ono što nas spašava kad sve drugo nestane? Ili nas samo nauči kako voljeti i pustiti? Što vi mislite – gdje vi nalazite snagu kad život postane pretežak?