Rekla sam gospođi Anđeli da više ne mogu biti njezina djevojka za sve: Istina koju nitko ne želi čuti

“Ivana, možeš li mi donijeti kruh iz prodavnice?” glas gospođe Anđele probio je tišinu mog stana kao nož kroz maslac. Bilo je pola osam navečer, kiša je neumoljivo lupala po prozoru, a ja sam upravo skinula cipele nakon još jednog iscrpljujućeg dana na poslu. Osjetila sam kako mi srce preskače od umora i frustracije. “Gospođo Anđela, već sam vam danas donijela lijekove i mlijeko…” pokušala sam tiho, ali ona me prekinula: “Znam, dušo, ali zaboravila sam reći za kruh. Znaš da Sanja ne može doći, ona ima malu djecu, a ja… ja ne mogu sama.”

Nisam imala snage za još jednu raspravu. Već godinu dana, otkako se Anđela razboljela i ostala prikovana za krevet, bila sam joj sve: kćerka, medicinska sestra, dostavljačica, rame za plakanje. Sanja, njezina kćerka, živi u Zagrebu s mužem i dvoje male djece. Dolazila je jednom ili dvaput godišnje, uvijek s izgovorom: “Mama, znaš da nemamo mjesta za tebe u stanu, a djeca su mala…”. Anđela bi tada samo šutjela i gledala kroz prozor.

Moji prijatelji su me zadirkivali: “Ivana, kad ćeš se udati? Kad ćeš misliti na sebe?” Nisam im znala odgovoriti. Uvijek sam osjećala krivnju kad bih pomislila reći Anđeli “ne”. Moja mama je umrla prije pet godina i možda sam u Anđeli tražila ono što mi nedostaje. Ali granica između suosjećanja i iskorištavanja postajala je sve tanja.

Jednog dana, dok sam joj mijenjala posteljinu, Anđela je tiho rekla: “Znaš, Ivana, ti si bolja od moje Sanje. Ona nikad nije imala vremena za mene.” Osjetila sam kako mi suze naviru na oči – ne od sreće, nego od tuge i bijesa. Nisam željela biti bolja kćerka od njezine prave kćerke. Željela sam biti samo susjeda koja pomaže kad može.

Navečer sam sjela s prijateljicom Lejlom na kavu. “Ivana, moraš joj reći da više ne možeš ovako. Ti nisi odgovorna za tuđu obiteljsku tragediju,” rekla mi je odlučno. Ali kako reći ženi koja nema nikoga drugog da više ne možeš biti tu za nju?

Sljedeće jutro zazvonio je telefon. “Ivana, možeš li mi skuhati juhu? Loše mi je…” Glas joj je bio slab, ali poznat – onaj isti ton koji me uvijek natjera da ustanem iz kreveta bez obzira na sve. Tog trenutka nešto se u meni slomilo.

Uzela sam jaknu i otišla do njezinog stana. Otvorila mi je vrata s pogledom punim nade. “Gospođo Anđela,” počela sam drhtavim glasom, “žao mi je, ali više ne mogu biti vaša djevojka za sve. Umorna sam. Imam svoj život i svoje probleme. Ne mogu više nositi teret koji nije moj.” Pogledala me zbunjeno, a zatim su joj oči zasuzile.

“Ali Sanja… ona ne može…” prošaptala je.

“Gospođo Anđela,” nastavila sam tiše, “zašto niste pitali Sanju da ostane duže kad je zadnji put bila ovdje? Zašto uvijek mene zovete? Ja nisam vaša kćerka.” Osjetila sam kako mi glas podrhtava od suza koje sam pokušavala zadržati.

Sjedile smo u tišini nekoliko minuta. Onda je tiho rekla: “Zato što si ti jedina koja se javlja na telefon.”

Te riječi su me pogodile jače nego bilo što drugo. Osjetila sam krivnju i olakšanje istovremeno. Zatvorila sam vrata za sobom i otišla kući s osjećajem praznine.

Tjedan dana nisam čula ništa od nje. U međuvremenu sam razgovarala s Lejlom i mamom preko groba – u sebi, naravno – pitajući se jesam li učinila pravu stvar.

Onda me jednog dana nazvala Sanja: “Ivana? Čula sam da si rekla mami da više ne možeš pomagati. Znaš li koliko si je povrijedila?” Glas joj je bio hladan i optužujući.

“Sanja,” odgovorila sam mirno, “znam koliko joj znači pomoć, ali ja više ne mogu sama nositi sve to. Možda bi bilo dobro da razmislite o tome da češće dolazite ili pronađete neku drugu pomoć.” S druge strane zavladala je tišina.

Nekoliko dana kasnije vidjela sam kako Sanja dolazi s djecom i mužem. Prvi put nakon dugo vremena čula sam smijeh iz Anđelinog stana. Nisam znala trebam li biti sretna ili tužna.

Navečer sam sjela na balkon i gledala svjetla grada. Pitala sam se: gdje prestaje suosjećanje, a počinje iskorištavanje? Jesam li sebična jer sam konačno rekla “dosta”? Ili je možda vrijeme da svi naučimo postaviti granice – čak i kad boli?

Što vi mislite – jesmo li dužni žrtvovati sebe za druge ili imamo pravo reći “ne” kad nas preplavi umor?