Između Dvoje Srca: Kad Kćerka Ne Može Prihvatiti Moju Novu Ljubav
“Ne možeš to napraviti, mama! Ako on ostane, ja odlazim!” Njezine riječi odzvanjale su kroz stan kao udarac groma. Stajala je ispred mene, lice joj je bilo crveno od suza i bijesa, a ruke su joj drhtale. Nikada nisam vidjela Lejlu tako slomljenu, a opet tako odlučnu. U tom trenutku, sve što sam gradila s njom nakon smrti njenog oca, činilo se kao kula od karata koja se ruši pred mojim očima.
Bilo je to pet godina otkako je Emir otišao. Srce mi je još uvijek znalo zaboljeti kad bih ugledala njegovu sliku na polici iznad televizora. Lejla je tada imala samo devet godina, a ja trideset i tri. Oboje smo se borile s prazninom na svoj način – ona tišinom i povlačenjem, ja radom i pokušajem da budem jaka za obje. Radila sam kao medicinska sestra u bolnici u Sarajevu, smjene su bile duge, a povratak kući težak. No, Lejla je bila moj svijet.
Godinama sam odbijala i samu pomisao na novu vezu. Ljudi su šaptali iza leđa: “Mlada je, naći će nekoga.” Ali ja nisam mogla. Sve dok nije došao Ivan. Upoznali smo se na seminaru o palijativnoj skrbi u Zagrebu. On je bio predavač, ja jedna od sudionica. Njegov osmijeh bio je topao, a oči su mu imale onu rijetku iskrenost koju sam godinama tražila. Počeli smo se čuti, najprije zbog posla, a onda su razgovori postali osobniji. Prvi put nakon dugo vremena osjećala sam leptiriće u trbuhu.
Kada sam Lejli prvi put spomenula Ivana, bila je ravnodušna. “To je tvoj život, mama,” rekla je tiho, gledajući kroz prozor. Mislila sam da će joj trebati vremena, ali nisam očekivala da će se stvari tako zakomplicirati.
Ivan je bio strpljiv. Dolazio bi vikendom iz Zagreba, donosio joj knjige i čokolade, pokušavao pronaći zajednički jezik. No Lejla je bila hladna kao led. Povukla se još više u sebe, zaključavala vrata sobe i izbjegavala svaki razgovor o njemu. Jedne večeri, dok sam joj nosila čaj u sobu, zatekla sam je kako plače.
“Zašto ti treba netko drugi? Zar ti tata nije bio dovoljan?” pitala me kroz suze.
Sjedila sam na rubu njenog kreveta i pokušala joj objasniti da ljubav prema Ivanu ne umanjuje moju ljubav prema njoj ili prema Emiru. “Tata će uvijek biti dio nas, ali ja sam još uvijek živa, Lejla. Trebam nekoga tko će biti uz mene kad ti odeš svojim putem.”
Nije mi odgovorila. Samo je okrenula glavu prema zidu.
Tjedni su prolazili u napetosti. Ivan je osjećao da nije dobrodošao, ali nije odustajao. “Daj joj vremena,” govorio bi mi dok smo šetali Vilsonovim šetalištem. “Ona te voli više od svega na svijetu. Boji se da će te izgubiti.”
Jedne subote Ivan je predložio da zajedno odemo na izlet na Bjelašnicu. Lejla je pristala samo zato što sam je zamolila. Cijeli put do planine vladala je tišina. Tek kad smo sjeli na travu i izvadili sendviče, Ivan joj se obratio:
“Lejla, znam da ti nisam tata i nikada ga neću moći zamijeniti. Ali volio bih biti tvoj prijatelj. Ako mi dopustiš.”
Lejla ga je pogledala ravno u oči prvi put otkad ga poznaje. “Ne treba mi prijatelj koji mi uzima mamu,” rekla je tiho.
Ivan je spustio pogled, a meni su oči zasuzile.
Te večeri kod kuće došlo je do eksplozije.
“Ako on ostane u našem životu, ja odlazim kod tetke Amre! Ne mogu ga gledati!” vikala je Lejla dok su joj suze tekle niz lice.
“Lejla, molim te…” pokušala sam je zagrliti, ali me odgurnula.
“Izaberi! Ili on ili ja!”
Nikada nisam mislila da ću doći do ovakvog trenutka – da me vlastito dijete stavlja pred izbor koji ne mogu podnijeti.
Noćima nisam spavala. Razmišljala sam o svemu što smo prošle zajedno – o noćima kad bi se uvukla u moj krevet jer ju je mučila noćna mora, o prvim danima škole kad bih joj plela pletenice i tješila je da će sve biti dobro. Sjetila sam se i Emira – kako bi sada on reagirao? Bi li mi zamjerio što želim ponovno biti sretna?
Ivan me zvao svakog dana, ali nisam imala snage javiti se. Srce mi se kidalo na pola – jedno za Lejlu, drugo za njega.
Jedne večeri sjela sam s Lejlom za kuhinjski stol.
“Znaš li koliko te volim?” pitala sam je.
Kimnula je glavom.
“Ali mama mora biti iskrena prema sebi. Ne mogu živjeti samo za tebe. Zaslužujem biti sretna kao što želim da i ti budeš sretna jednog dana.”
Lejla me gledala dugo bez riječi.
“Možda ću te mrziti zbog toga,” šapnula je napokon.
“Možda hoćeš,” odgovorila sam kroz suze, “ali vjerujem da ćeš jednog dana razumjeti.”
Te noći Lejla je spakirala torbu i otišla kod tetke Amre.
Stan mi nikada nije bio prazniji.
Ivan me zagrlio kad sam mu ispričala što se dogodilo. “Daj joj vremena,” ponovio je tiho.
Prošli su mjeseci prije nego što mi se Lejla javila porukom: “Nedostaješ mi.” Polako smo počele graditi mostove ispočetka – uz puno razgovora, suza i oprosta.
Ponekad se pitam jesam li napravila pravu stvar ili sam sebično izabrala vlastitu sreću nauštrb djeteta koje me najviše treba? Može li majka ikada biti istinski sretna ako zna da njezina kćer pati zbog njezinih odluka? Što biste vi učinili na mom mjestu?