Molitva između zidova: Kako sam ostala svoja u tuđoj kući
“Nećeš ti meni ovdje naređivati! Ovo je kuća mog sina, a ne tvoja!” vrištala je svekrva, gnjevna kao nikad prije. Stajala sam nasred dnevnog boravka, držeći u ruci šalicu čaja koja mi se tresla toliko da je čaj kapao po parketu. Srce mi je lupalo kao da će iskočiti iz grudi. U tom trenutku, sve što sam željela bilo je nestati, ali nisam mogla – ovo je bio moj dom, moj život, moj muž, moja djeca.
Moj muž Emir radio je u Njemačkoj već tri mjeseca. Otišao je jer ovdje nema posla, a krediti i računi ne čekaju. Obećao je da će se vratiti čim skupi dovoljno za novi auto i da ćemo tada napokon biti svoji na svome. Ali dok njega nema, ja sam ostala s njegovom majkom, Senadom, koja nikad nije prihvatila da njezin sin ima svoj život. Svaki dan bio je nova borba – od toga što ćemo kuhati do toga tko ima pravo sjediti na balkonu. Ali taj dan, kad mi je zaprijetila da će me izbaciti iz kuće, nešto se u meni slomilo.
“Senada, molim vas… Ovo je i moj dom. Emir i ja smo zajedno sve gradili,” pokušala sam mirno, ali glas mi je zadrhtao.
“Ti si ovdje samo dok te moj sin trpi! Kad njega nema, ja sam gazda! Ako ti se ne sviđa, vrata su ti otvorena!”
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. Nisam željela plakati pred njom, ali nisam mogla zaustaviti bol. Povukla sam se u sobu i sjela na krevet. Djeca su spavala, a ja sam šaptom izgovarala molitvu koju me mama naučila još dok sam bila mala djevojčica u Travniku: “Bože, daj mi snage da izdržim ono što ne mogu promijeniti.”
Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o svemu – o Emiru koji mi šalje poruke pune ljubavi i obećanja, o djeci koja zaslužuju miran dom, o sebi koja više ne prepoznajem svoj odraz u ogledalu. Ujutro sam ustala ranije nego inače i otišla u crkvu. Sjela sam u zadnju klupu i pustila suze da teku. “Zašto baš ja? Zašto uvijek moram šutjeti i trpjeti?” pitala sam Boga.
Nakon mise, prišla mi je susjeda Marija. “Vidim da si potištena, Alma. Ako trebaš razgovarati, znaš gdje sam.”
Nisam joj odmah rekla što se događa. Sramila sam se priznati da me vlastita svekrva želi izbaciti iz kuće dok mi je muž daleko. Ali kad sam došla kući i opet zatekla Senadu kako premeće moje stvari po ormarima, pukla sam.
“Što to radite?” viknula sam.
“Tražim papire od kuće! Da vidim gdje piše tvoje ime!”
“Dosta! Ovo više nije vaš rat sa mnom! Ovo je rat protiv vlastitog sina!”
Senada me pogledala kao da sam joj upravo zabola nož u srce. “Ti si ga promijenila! Otkad si došla, ništa više nije isto!”
Tog dana nazvala sam Emira. Glas mu je bio umoran, ali pun brige.
“Alma, molim te, izdrži još malo. Znam da nije lako s mamom… Ali nemamo gdje drugo. Kad dođem za Bajram, sve ćemo riješiti.”
“Emire, ne mogu više… Ona me tjera iz kuće! Djeca osjećaju napetost… Ja… Ja više ne znam što da radim osim moliti se.”
Nakon tog razgovora odlučila sam – neću otići. Ne zbog ponosa, nego zbog djece i zbog svega što smo Emir i ja prošli zajedno. Svaku večer molila sam se za snagu i mudrost. Počela sam razgovarati s Marijom i još nekoliko žena iz župe koje su prošle slične stvari. Shvatila sam da nisam sama.
Jedne večeri Senada je došla u moju sobu. Sjela je na rub kreveta i dugo šutjela.
“Znaš… I meni nije lako,” rekla je tiho. “Otkad mi je muž umro, ova kuća mi je sve što imam. Bojim se da ću ostati sama kad Emir ode s tobom negdje drugo…”
Po prvi put vidjela sam suze u njezinim očima. Nisam znala što reći pa sam samo šutjela i pustila da tišina govori za nas obje.
Dani su prolazili sporo. Svaka sitnica bila je nova prilika za svađu ili pomirenje. Jednog jutra Senada mi je donijela kavu u krevet.
“Znam da nisam bila fer prema tebi,” rekla je stidljivo. “Ali… Hvala ti što nisi otišla. Djeca te trebaju.”
Te riječi bile su poput melema na ranu koja još uvijek krvari. Nije bilo lako oprostiti joj sve uvrede i prijetnje, ali vjera me naučila praštanju.
Kad se Emir vratio za Bajram, našao nas je obje iscrpljene ali smirenije nego ikad prije.
“Vidim da ste ipak našle način kako živjeti zajedno,” rekao je s osmijehom.
Nisam mu rekla sve što se događalo – neke stvari ostaju među ženama ove kuće.
Danas, kad gledam svoju djecu kako se igraju u dvorištu i čujem Senadu kako ih doziva na ručak, pitam se: Je li vrijedilo boriti se ili bih trebala otići kad mi je bilo najteže? Gdje završava strpljenje a počinje dostojanstvo žene? Možda vi znate odgovor bolje od mene.