„Babica koja kvari atmosferu“: Priča o izgubljenim rođendanima i majčinskoj boli
“Ne želim da dolaziš na Franjin rođendan. Babica kvari atmosferu.”
Čitala sam tu poruku nekoliko puta, svaka riječ rezala me dublje nego prethodna. Ruke su mi drhtale, a suze su mi zamutile pogled. Nisam mogla vjerovati da mi to piše moj sin, Ivan, onaj isti kojeg sam nosila devet mjeseci, kojem sam brisala koljena kad bi pao, koji je plakao na mom ramenu kad ga je prvi put ostavila djevojka. Sad me on izbacuje iz života svog sina, mog jedinog unuka.
Sjedila sam za kuhinjskim stolom, gledajući u mobitel kao da će se poruka sama izbrisati. U kući je mirisalo na svježe pečeni kruh, ali meni je sve bilo gorko. U drugoj sobi tiho je svirao radio, Severina je pjevala o ljubavi koja boli. Kako ironično.
“Što se dogodilo?” pitala sam samu sebe naglas. “Gdje sam pogriješila?”
Zadnji put kad sam bila kod njih, možda sam previše komentirala kako je Franjo stalno na mobitelu. Možda sam previše puta rekla da bi bilo lijepo da svi zajedno sjednemo za stol bez ekrana. Možda sam Ivanu i njegovoj ženi, Amri, previše puta spomenula kako su moji roditelji držali do obiteljskih običaja. Ali zar to nije normalno? Zar nije normalno željeti najbolje za svoje dijete i unuka?
Mobitel je opet zapištao. Nova poruka od Ivana: “Mama, molim te, nemoj raditi scenu. Amra ne želi da dolaziš. Kaže da si prošli put povisila ton pred gostima i da si Franju pitala zašto ne jede tvoju tortu. To mu je bilo neugodno.”
Sjetila sam se tog trenutka. Franjo je odbio moj kolač i rekao da ne voli šlag. Samo sam ga pitala zašto, jer prošle godine ga je obožavao. Nisam ni primijetila da sam možda bila previše uporna. Ali zar nije normalno da baka želi ugoditi svom unuku?
Nazvala sam svoju sestru Mariju. Ona uvijek ima savjet za sve.
“Marija, znaš li što mi je Ivan napisao? Ne smijem doći na Franjin rođendan! Kaže da kvarim atmosferu!”
S druge strane tišina, pa uzdah.
“Ana, znaš kako su današnja djeca… Sve im smeta. Možda si stvarno bila malo naporna? Znaš da Amra voli imati sve pod kontrolom. Pusti ih malo na miru, možda će ti se javiti kad se smire.”
Ali kako pustiti? Kako ne otići svom unuku na rođendan? Sjećam se kad sam ja bila mala, moja baka Ljubica dolazila je s vrećicom punom bombona i uvijek bi me zagrlila tako jako da bih ostala bez daha. Nikad nije bilo važno što je rekla ili napravila – bila je dio obitelji.
Te noći nisam mogla spavati. U glavi su mi se vrtjele slike: Franjo puše svjećice na torti koju nisam ispekla, Ivan ga grli, Amra fotografira… a mene nema nigdje. Osjećala sam se kao duh u vlastitom životu.
Sljedeći dan otišla sam do tržnice kupiti voće. Susrela sam susjedu Sabinu.
“Ana, jesi li spremila poklon za Franjin rođendan?” upitala me veselo.
Samo sam slegnula ramenima.
“Ne idem ove godine… Tako su odlučili,” promrmljala sam.
Sabina me pogledala s nevjericom.
“Ma nemoj! Pa ti si mu baka! Kako to može biti?”
Slegnula sam ramenima i osjetila kako mi se grlo steže.
“Kažu da kvarim atmosferu…”
Sabina je odmahivala glavom.
“Znaš što, Ana? Danas su svi osjetljivi na sve. Moja snaha mi je jednom rekla da ne dolazim nenajavljeno jer im remeti rutinu! A kad smo mi bili mali, kuća je bila puna ljudi svaki vikend!”
Osjetila sam olakšanje što nisam jedina koja se tako osjeća. Ali to nije umanjilo bol.
Vratila sam se kući i sjela za stol s poklonom koji sam već tjednima skrivala u ormaru – slagalica s motivom Plitvičkih jezera koju Franjo obožava. Gledala sam je i pitala se hoću li mu ikad više moći dati poklon bez straha da ću nešto pogrešno reći ili napraviti.
Navečer me nazvala kćerka Jasmina iz Zagreba.
“Mama, čula sam što se dogodilo. Znaš da te volimo, ali možda stvarno trebaš malo popustiti s komentarima oko odgoja. Ivan i Amra žele odgajati Franju na svoj način.”
“Ali ja samo želim biti dio njegovog života! Zar je to grijeh?”
Jasmina je šutjela nekoliko sekundi.
“Nije grijeh, mama… Ali vremena su se promijenila. Moraš im dati prostora. Ako im pokažeš da poštuješ njihove granice, možda će ti opet otvoriti vrata.”
Te riječi su me pogodile kao hladan tuš. Možda stvarno moram naučiti šutjeti kad bih najradije vikala od ljubavi i brige.
Prošlo je nekoliko dana. Rođendan je došao i prošao bez mene. Nitko nije nazvao, nitko nije poslao sliku. Samo tišina.
Sjedim sada sama u kuhinji i gledam kroz prozor kako pada kiša po praznom dvorištu. Srce mi je teško kao kamen, ali pokušavam razumjeti – možda stvarno moram naučiti biti gost u životima svoje djece.
Ali pitam vas – zar smo mi bake i djedovi stvarno postali višak? Zar ljubav može biti previše? Ili smo samo zaboravili kako izgleda prava obitelj?