Moj dom, moje srce: Priča jedne majke iz Zagreba

“Mama, stvarno nam treba više prostora. Djeca rastu, a ti si sama u tom stanu… Zar ne bi mogla ti kod tete Ljiljane?”

Nikad neću zaboraviti kako mi je to Ivan rekao. Stajao je nasred dnevnog boravka, nervozno prebacujući ključeve iz ruke u ruku. Njegova supruga Sanja šutjela je, gledala kroz prozor kao da traži izlaz iz neugodne situacije. Osjetila sam kako mi se grlo steže, kao da mi je netko odjednom oduzeo zrak.

“Ivane, ovo je moj dom. Ovdje sam odrasla s tobom i tvojom sestrom. Ovdje sam proplakala najteže noći i slavila najsretnije dane. Kako možeš tražiti da ga napustim?”

Ivan je uzdahnuo, pokušavajući ostati smiren. “Mama, znaš da te volimo. Ali mi smo četvero u onom malom stanu na Trešnjevci. Djeca nemaju gdje učiti, stalno se svađaju. Tebi bi bilo lijepo kod Ljiljane, ona ima veliku sobu viška…”

Sanja je tada tiho dodala: “I mi bismo ti uvijek dolazili u posjetu. Nisi sama, samo… znaš kako je danas teško doći do većeg stana.”

Sjedila sam na staroj fotelji, onoj koju sam kupila kad sam prvi put dobila posao u Pošti. Sjećam se kako sam tada bila ponosna – žena koja sama podiže dvoje djece nakon što nas je muž ostavio zbog druge. Sve što imam, stekla sam sama. Svaka ogrebotina na parketu, svaka fleka na zidu ima svoju priču.

“A što ako ja ne želim otići?” pitala sam tiho, gotovo šaptom.

Ivan je slegnuo ramenima. “Mama, ne budi sebična. Mi smo tvoja obitelj. Zar nije normalno da pomogneš svojoj djeci?”

Te riječi su me zaboljele više nego išta prije. Sebična? Zar sve ove godine nisam bila tu za njih? Zar nisam radila prekovremeno da im platim fakultet? Zar nisam prodala zlatni lančić od bake da im kupim prvi kompjuter?

Te noći nisam spavala. Gledala sam kroz prozor na tramvaje koji su prolazili Ilicom i pitala se gdje sam pogriješila. Je li ovo cijena majčinske ljubavi – da na kraju ostaneš višak u vlastitom domu?

Sljedećih dana Ivan me zvao svaki dan. Nekad bi bio nježan, nekad ljut. “Mama, razmisli još jednom. Djeca te vole, ali i njima treba prostor!”

Moja sestra Ljiljana zvala me isto tako: “Ajde, dođi kod mene! Bit će nam lijepo kao nekad kad smo bile cure!” Ali ja nisam više ona djevojčica koja dijeli sobu s mlađom sestrom. Ja sam žena koja je gradila svoj život ciglu po ciglu.

Jednog dana došla je i moja kćerka Marina iz Rijeke. Sjela je kraj mene u kuhinji i šutjela dugo prije nego što je progovorila:

“Mama, znam da ti je teško. Ali Ivan nije loš čovjek. Samo… znaš kakav je život danas. Svi smo pod pritiskom. Možda bi ti stvarno bilo lakše kod Ljiljane?”

Pogledala sam je i osjetila kako mi suze naviru na oči.

“Marina, ja ovdje imam sve što mi treba. Ovdje imam mir. Ovdje imam uspomene na vas kad ste bili mali – tvoj prvi crtež još uvijek stoji na frižideru! Kako da to ostavim?”

Marina me zagrlila i šapnula: “Znam, mama. Ali možda je vrijeme da misliš malo i na sebe, a ne samo na nas.”

Ali kako da mislim na sebe kad cijeli život mislim samo na njih?

Prošli su tjedni u napetosti. Ivan me sve rjeđe zvao, Sanja više nije dolazila s djecom. Počela sam osjećati krivnju – jesam li stvarno sebična? Je li ljubav prema djeci uvijek žrtva?

Jedne večeri zazvonio je telefon. Bio je to Ivan.

“Mama… oprosti ako sam bio grub. Samo… teško nam je. Ali ako ti stvarno ne želiš otići, neću te više nagovarati.”

Osjetila sam olakšanje, ali i tugu u njegovom glasu.

“Ivane, volim vas najviše na svijetu. Ali ovo je moj dom. Kad mene više ne bude, bit će vaš – ali dok dišem, ovo je moje utočište.”

Dugo smo šutjeli.

Danas sjedim u svom dnevnom boravku i gledam stare fotografije. Sretna sam što sam ostala vjerna sebi, ali srce mi i dalje puca zbog udaljenosti koja se uvukla među nas.

Pitam se: Je li moguće biti dobra majka i istovremeno čuvati svoje dostojanstvo? Gdje završava žrtva, a počinje pravo na vlastitu sreću?