Majka, novac i šutnja: Priča iz srca bosanske obitelji
“Opet ti, Ksenija, kasniš!” – povikala je svekrva čim sam zakoračila na blatnjavu stazu iza kuće. U ruci sam nosila plastičnu vrećicu s domaćim kolačima, a u drugoj držala Luku, našeg četverogodišnjeg sina, koji je već bio nervozan od puta iz Sarajeva do sela kod Travnika.
Moj muž, Dario, već je bio u vrtu s motikom, a njegova sestra Ivana sjedila je na terasi, tipkala po mobitelu i smijala se nečemu što je čitala. Nije ni pogledala prema meni. Svekrva je odmah nastavila: “Ivana je umorna, radila je cijeli tjedan u banci. Ti si doma, možeš malo više pomoći.”
U tom trenutku progutala sam knedlu. Nisam joj rekla da sam i ja radila – od kuće, ali radila – i da sam cijeli tjedan trčala između posla, djeteta i kuhanja. Ali šutjela sam. Kao i uvijek.
Navečer, dok smo sjedili za stolom, svekrva je izvadila omotnicu i gurnula je prema Ivani. “Evo, da imaš za troškove. Znaš da ti treba za stanarinu u Zagrebu.” Ivana se nasmiješila i zahvalila, a ja sam osjetila kako mi srce preskače. Nama nikad nije dala novac – samo vrećicu krumpira ili teglu ajvara kad odlazimo.
Dario je šutio. Znao je što osjećam, ali nikad nije stao na moju stranu. “Mama ima svoje razloge”, govorio bi kasnije u autu dok smo se vraćali kući. “Ivana živi sama, treba joj više pomoći.” Ali ja sam znala da to nije istina. Ivana ima dobar posao, a mi jedva spajamo kraj s krajem.
Jedne subote, dok sam kopala vrt s Darijom, Ivana je opet sjedila na terasi s kavom. Svekrva je došla do mene i rekla: “Ksenija, možeš li još oprati prozore? Ivana ima alergiju na prašinu.” Pogledala sam Darija očekujući da će nešto reći, ali on je samo slegnuo ramenima.
Te večeri nisam mogla izdržati. U autu sam počela plakati. “Zašto uvijek ja? Zašto ona dobiva novac, a ja samo posao? Zar nisam dovoljno dobra?” Dario je šutio nekoliko minuta pa rekao: “Ne znam što da ti kažem. Mama te voli na svoj način.”
Sljedeći vikend odlučila sam ostati kod kuće. Rekla sam Dariju da Luka ima temperaturu (nije imao) i da ne možemo putovati. On je otišao sam. Kad se vratio, bio je tih. “Mama je pitala gdje si. Rekao sam da si umorna.” Nisam ga pitala što je još bilo.
Prošlo je nekoliko tjedana bez odlaska u selo. Osjećala sam olakšanje, ali i grižnju savjesti. Onda me jednog dana nazvala svekrva: “Ksenija, Ivana se seli u Njemačku! Treba joj puno novca za početak. Mi ćemo joj pomoći koliko možemo…” Nisam znala što reći. Samo sam slušala.
Te večeri Dario je bio nervozan. “Mama želi da joj posudimo nešto novca za Ivanu. Znaš da nemamo puno, ali…” Pogledala sam ga ravno u oči: “Neću dati ni marke dok ne prizna koliko si nas godina iskorištavala!”
Prvi put u deset godina braka podigla sam glas pred njim zbog njegove majke. Dario me gledao kao da me prvi put vidi.
Sljedećih dana atmosfera u kući bila je napeta. Svekrva nije zvala, Ivana se nije javljala na poruke. Dario je bio povučen.
Jedne večeri sjela sam s Lukom na pod i slagali smo kockice. Pogledao me svojim velikim smeđim očima i pitao: “Mama, zašto si tužna?” Nisam znala što da mu kažem.
Nakon nekoliko tjedana tišine svekrva se pojavila pred našim vratima s vrećicom hrane i omotnicom u ruci. “Znam da nije puno, ali… možda vam treba za Luku.” Pogledala me s nekom tugom u očima koju prije nisam vidjela.
“Znaš, Ksenija… možda nisam uvijek bila pravedna prema tebi. Ali ti si mi kao kćerka.”
Nisam znala što da kažem. Samo sam stajala tamo, s osjećajem gorčine i olakšanja istovremeno.
Te noći dugo nisam mogla zaspati. Razmišljala sam o svemu što smo prošli – o šutnji, o nepravdi, o tome koliko žena poput mene šuti godinama zbog mira u kući.
Možda nisam promijenila svijet, ali barem sam prvi put rekla što mislim.
Ponekad se pitam: koliko još žena sjedi za stolom i šuti zbog tuđeg mira? I gdje prestaje poštovanje prema obitelji, a počinje poštovanje prema sebi?