Između tišine i povjerenja: Moja borba za mjesto u novoj obitelji

“Zašto si ti sad ovdje?” – glas male Lejle odjeknuo je stubištem dok sam s torbom u ruci stajala na pragu stana u Novom Zagrebu. Nisam znala što reći. Pogledala sam Jasmina, svog muža, tražeći podršku, ali on je samo slegnuo ramenima i okrenuo se prema dnevnom boravku. Lejla i njen brat Dino, djeca iz njegovog prvog braka, gledali su me kao da sam uljez koji im je došao oteti posljednje komadiće sigurnosti.

Prvi dani bili su ispunjeni tišinom. Kuhala sam ručak, ali nitko nije dolazio za stol. Ostavila bih kolače na stolu, a oni bi nestali tek kad bih otišla u sobu. Jasmin je bio između – pokušavao je biti dobar otac, ali i muž. “Daj vremena, Amela, djeca će te zavoljeti,” govorio bi navečer dok bismo ležali jedno pored drugog, ali ja sam osjećala hladnoću između nas.

Jedne večeri, dok sam slagala rublje, čula sam kako Dino šapće Lejli: “Mama kaže da ona nikad neće biti naša prava obitelj.” Srce mi se steglo. Nisam znala kako se boriti protiv sjene njihove majke, Selme, koja je i dalje bila prisutna u svakom kutku stana – na fotografijama, u pričama, u njihovim uspomenama.

Pokušavala sam se približiti djeci. Jednog dana sam Lejli kupila knjigu koju je željela. Pogledala me s nepovjerenjem i rekla: “Ne trebaš mi ništa kupovati. Nisi ti moja mama.” Dino je bio još gori – ignorirao me potpuno, a kad bi mi se obratio, bilo je to samo zato što je morao.

Jasmin je sve više vremena provodio na poslu. Kad bi došao kući, bio je umoran i nervozan. “Ne mogu stalno biti između vas!” viknuo je jednom kad sam mu pokušala objasniti kako se osjećam. “Pokušaj se malo potruditi!”

Počela sam sumnjati u sebe. Možda nisam dovoljno dobra? Možda nikad neću biti dio ove obitelji? Moja majka iz Sarajeva zvala me svaki dan: “Amela, dijete moje, nemoj da te slome. Budi svoja!” Ali kako biti svoja kad svaki dan osjećaš da si višak?

Jednog popodneva, dok sam sjedila sama na balkonu i gledala tramvaje kako prolaze ispod prozora, došla je susjeda Ivana. “Znaš, Amela, nije lako biti druga žena. Moja sestra je prošla isto. Djeca uvijek sanjaju da će im se roditelji pomiriti. Treba vremena.”

Ali vrijeme nije donosilo olakšanje. Došla je zima i Božić. Prvi put sam ukrašavala bor u ovom stanu. Lejla je gledala kroz prozor, Dino je igrao igrice u sobi. Jasmin je sjedio za stolom i šutio. “Hoćemo li zajedno kititi bor?” pitala sam tiho. Nitko nije odgovorio.

Na Staru godinu Jasminova bivša žena Selma poslala je poruku: “Djeca će biti kod mene za praznike.” Jasmin je bio ljut: “Uvijek mora biti po njenom!” Ja sam osjećala olakšanje i krivnju istovremeno.

Kad su se djeca vratila nakon praznika, činilo mi se da su još udaljenija. Dino me jednom prilikom optužio da sam bacila njegovu omiljenu majicu (nisam). Lejla je plakala jer joj nisam znala isplesti pletenicu kao njena mama.

Jedne večeri Jasmin i ja smo se posvađali. “Ne mogu više ovako!” rekla sam kroz suze. “Osjećam se kao duh u vlastitom domu!” On me gledao bez riječi.

Sljedećih dana sve češće sam razmišljala o povratku u Sarajevo. Ali onda bih se sjetila trenutaka kad bi Lejla ipak uzela moju ruku dok prelazimo cestu ili kad bi Dino pitao gdje su mu tenisice. Sitnice koje su značile da možda ipak postoji nada.

Jednog dana Lejla je došla iz škole uplakana jer ju je netko zadirkivao zbog razvedenih roditelja. Sjela sam pored nje i zagrlila je. Prvi put nije pobjegla od mene. “Znaš,” šapnula sam joj, “i meni je teško kad se osjećam drugačije.” Pogledala me kroz suze i samo klimnula glavom.

Te noći Jasmin mi je rekao: “Vidim da ti je stalo. Znam da nije lako.” Po prvi put osjetila sam da nismo sami u ovoj borbi.

Ali problemi nisu nestali preko noći. Svaki dan bio je nova borba – s ljubomorom prema Selmi, s usamljenošću, s vlastitim nesigurnostima. Ponekad bih poželjela pobjeći od svega, ali onda bih se sjetila zašto sam ovdje – zbog ljubavi.

Danas još uvijek učim kako biti dio ove obitelji. Neki dani su bolji od drugih. Ponekad se nasmijemo zajedno za stolom, ponekad svatko jede u svojoj sobi.

Pitam se često: Jesam li dovoljno dobra? Hoću li ikada biti prihvaćena? Ili ću zauvijek ostati između tišine i povjerenja?

Što vi mislite – može li druga žena ikada postati prava obitelj? Kako ste vi pronašli svoje mjesto među tuđim uspomenama?