Odbačen, ali ne slomljen: Priča o Dini i izgubljenom domu
“Dino, izlazi van! Ne želim te više vidjeti u ovom stanu!” Majčin glas parao je tišinu hodnika, a ja sam stajao pred vratima, držeći kutiju s očevim starim satom i nekoliko knjiga. Imao sam dvadeset četiri godine, a osjećao sam se kao dijete koje je izgubilo sve. Otac je umro prije samo tjedan dana, a majka je već imala novog muškarca u stanu. Nisam mogao vjerovati da je tako brzo zaboravila čovjeka koji nas je sve držao na okupu.
“Mama, molim te… Nemam gdje otići. Ovo je i moj dom,” prošaptao sam, ali ona je samo odmahnula rukom.
“Tvoj otac ti je ostavio samo dugove. Ne trebaš mi ovdje. Snađi se kako znaš.”
Vrata su se zalupila pred mojim licem. U tom trenutku, Sarajevo mi se činilo hladnijim nego ikad. Sjeo sam na stepenice i gledao u prazno, dok su mi suze klizile niz lice. Nisam imao nikoga – sestra Ena već godinama živi u Zagrebu i rijetko se javlja, a prijatelji su nestali čim su čuli za moju situaciju.
Prve noći proveo sam na klupi kod Vječne vatre. Ljudi su prolazili pored mene kao da sam duh. U džepu sam imao samo deset maraka i očev sat koji više nije radio. Svaki sat na toj klupi bio je težak kao godina.
Dani su prolazili, a ja sam skupljao boce po kontejnerima i povremeno pomagao starijim ljudima nositi vrećice s pijace za sitniš. Jedne večeri, dok sam prevrtao po kontejneru kod Skenderije, prišao mi je stariji čovjek.
“Sine, jesi li gladan?” pitao me tiho.
Kimnuo sam glavom, a on mi je pružio kiflu i jogurt. “Nisam ni ja bogat, ali znam kako je kad nemaš ništa. Drži se.”
Te riječi su mi dale snagu da izdržim još jedan dan. Počeo sam raditi sitne poslove po gradu – čistio sam stubišta, pomagao u skladištu jedne male trgovine na Grbavici. Svaki dinar koji sam zaradio čuvao sam kao najveće blago.
Godinama sam živio tako – s margine društva, nevidljiv za one koji su nekad tvrdili da su mi prijatelji. Ali nisam zaboravio očeve riječi: “Dino, uvijek budi pošten i ne gubi vjeru u ljude.” Te riječi su me držale kad bih pomislio da više nema smisla.
Jednog dana, dok sam čistio pod u trgovini, naišao sam na staru omotnicu s očevim rukopisom među knjigama koje sam nosio sa sobom. Srce mi je zalupalo dok sam otvarao požutjeli papir:
“Dino, ako ovo čitaš, znači da me više nema. Znam da ti neće biti lako s majkom, ali ostavio sam ti nešto što bi ti moglo pomoći. Ključ od mog starog sefa nalazi se u satu koji ti ostavljam. Volim te, sine. Tata.”
Ruke su mi drhtale dok sam otvarao stražnji dio sata – unutra je bio mali ključ i papirić s adresom banke na Marindvoru. Nisam mogao vjerovati vlastitim očima.
Sutradan sam otišao do banke. Službenica me gledala s nepovjerenjem dok sam joj pružao ključ i osobnu iskaznicu.
“Oprostite, ali ovaj sef nije otvaran godinama…” rekla je tiho nakon što je provjerila podatke.
Kad su otvorili sef, unutra su bile dvije omotnice s novcem i pismo:
“Ovo je za tebe, Dino. Znam da ćeš znati što trebaš učiniti. Ne troši na gluposti – uloži u sebe i oprosti majci ako možeš. Život je prekratak za mržnju.”
Taj dan bio je prekretnica mog života. Prvo što sam učinio bilo je da unajmim malu sobu na Dolac Malti i upišem tečaj informatike. Počeo sam raditi kao pomoćni tehničar u jednoj firmi, a kasnije sam otvorio vlastiti mali servis za popravak računala.
Godine su prolazile, a ja sam polako vraćao dostojanstvo koje mi je bilo oduzeto onog dana kad me majka izbacila iz stana. Nisam joj zamjerao – znala je ona svoju bol bolje nego ja svoju.
Jednog dana Ena me nazvala iz Zagreba: “Dino, mama je bolesna… Ne znam koga drugog da zovem. Možeš li doći?”
Srce mi se stegnulo. Nisam znao što osjećam – bijes, tugu ili samo prazninu? Ipak, otišao sam do njezinog stana na Grbavici. Ležala je na kauču, blijeda i umorna.
“Dino… oprosti… Nisam znala kako dalje bez tvog oca… Bila sam slaba…”
Sjeo sam kraj nje i uhvatio je za ruku. “Znam, mama. I meni je bilo teško. Ali prošlost ne možemo promijeniti. Možemo samo pokušati biti bolji ljudi nego što smo bili jučer.”
Nakon svega što smo prošli, shvatio sam da oprost nije slabost nego snaga koju nosimo u sebi kad nam život uzme sve osim nade.
Ponekad se pitam – koliko nas hoda ovim ulicama noseći teret prošlosti? Koliko nas ima snage oprostiti onima koji su nas povrijedili? Možda baš vi imate svoju priču…