Nemirna tišina nove dadilje: Obiteljska dilema u sjeni sumnje
“Zašto si opet kasnio, Ivane?” pitala sam ga tiho, dok su se kroz prozor dnevne sobe probijale posljednje zrake zalazećeg sunca. Na stolu su ostali hladni tanjuri, a djeca su već odavno zaspala. Ivan je slegnuo ramenima, izbjegavajući moj pogled, i promrmljao: “Bio sam na sastanku… Znaš da je u firmi kaos.” Ali ja sam znala da nije samo to. Od kad je Tajana došla u našu kuću, sve se promijenilo.
Tajana je bila mlada žena iz Travnika, s onim blagim bosanskim naglaskom koji je djecu odmah osvojio. Prvog dana, dok sam joj pokazivala gdje stoje pelene i kako mala Lana voli da joj pjeva prije spavanja, osjećala sam olakšanje što smo tako brzo našli nekoga pouzdanog. Ali već nakon tjedan dana, počela sam primjećivati sitnice koje su mi parale živce.
Jednog popodneva, dok sam se vraćala iz trgovine, čula sam smijeh iz dvorišta. Približila sam se i zatekla Tajanu i Ivana kako zajedno slažu dječji bicikl. Smijali su se nečemu što nisam čula, a ona ga je lagano dotakla po ruci dok mu je nešto objašnjavala. Ivan ju je gledao s onim osmijehom koji je nekad bio rezerviran samo za mene. U tom trenutku, srce mi je preskočilo.
“Sve je u redu?” upitala sam hladno, pokušavajući prikriti nemir.
“Ma naravno, samo popravljamo bicikl za Luku,” odgovorio je Ivan, ni ne pogledavši me.
Tajana se nasmiješila: “Gospođo Ana, Luka će biti presretan!”
Te večeri nisam mogla zaspati. U glavi su mi se vrtjele slike njih dvoje, njihovi pogledi, smijeh. Jesam li luda što ovo primjećujem? Ili sam samo ljubomorna žena koja vidi prijetnju gdje je nema?
Sljedećih dana postajala sam sve nervoznija. Tajana je bila savršena s djecom – Lana ju je obožavala, a Luka joj je crtao crteže. Ali svaki put kad bi Ivan došao kući ranije, ona bi mu skuhala kavu i sjela za stol s njim dok bih ja još bila na poslu. Jednom sam došla ranije i zatekla ih kako razgovaraju o njegovom djetinjstvu u Mostaru. Smijali su se kao stari prijatelji.
“Tajana, možeš li mi pomoći oko ručka?” upitala sam je oštrije nego što sam htjela.
Pogledala me zbunjeno: “Naravno, gospođo Ana.”
Ivan me kasnije pitao: “Što ti je danas? Zašto si tako hladna prema Tajani? Ona nam stvarno pomaže.”
“Možda previše pomaže,” odbrusila sam.
Počeli smo se svađati gotovo svaku večer. Djeca su osjećala napetost – Luka me jednom pitao zašto vičem na tatu. Osjećala sam se kao da gubim kontrolu nad vlastitim domom.
Jedne noći nisam mogla izdržati pa sam otvorila dušu prijateljici Martini na kavi.
“Ana, moraš razgovarati s Ivanom iskreno. Ako ti nešto smeta, reci mu. Ali pazi da ne optužuješ bez dokaza,” savjetovala me.
Ali kako razgovarati kad ni sama nisam sigurna što osjećam? Je li ovo samo moj strah od gubitka ili stvarna prijetnja našem braku?
Sljedeći tjedan dogodilo se nešto što me slomilo. Došla sam kući ranije jer mi je šefica otkazala sastanak. Ušla sam tiho i čula glasove iz kuhinje. Tajana i Ivan su razgovarali tiho, a onda sam čula kako ona kaže: “Znam da vam nije lako zadnje vrijeme… Ako mogu pomoći, tu sam.” Ivan joj je zahvalio i rekao: “Ti si nam kao član obitelji.” Osjetila sam knedlu u grlu.
Te večeri, dok smo ležali u krevetu okrenuti leđima jedno drugome, skupila sam hrabrost:
“Ivane, osjećaš li ti nešto prema Tajani?”
Dugo je šutio pa rekao: “Ana, ne budi smiješna. Ona nam pomaže jer zna što znači biti daleko od doma i obitelji. To je sve.”
Ali nisam mu vjerovala. Ili možda nisam vjerovala sebi?
Sljedećih dana počela sam razmišljati o otkazu Tajani. Ali svaki put kad bih vidjela Lanu kako joj trči u zagrljaj ili Luku koji joj pokazuje novu igračku, srce bi mi se slomilo. Jesam li sebična ako ju otpustim zbog vlastitih strahova?
Jednog jutra, dok smo doručkovali svi zajedno, Luka je rekao: “Mama, može li Tajana ostati zauvijek? Ona nas nikad ne viče kao ti.” Pogledala sam ga i osjetila suze u očima.
Tajana me kasnije povukla na stranu: “Gospođo Ana, ako želite da odem… Razumjet ću. Ne želim vam stvarati probleme.”
Pogledala sam je i shvatila koliko je mlada i sama u ovom gradu. Možda ona stvarno samo želi biti dio nečije obitelji.
Ali što ako griješim? Što ako moj strah uništi sve dobro što imamo?
Sjedim sada sama u kuhinji i gledam kroz prozor kako se djeca igraju s Tajanom u dvorištu. Ivan im se pridružuje i svi zajedno se smiju. Osjećam kako mi srce lupa od tjeskobe i ljubavi istovremeno.
Može li jedna osoba biti prijetnja cijeloj obitelji ili su naši strahovi najveći neprijatelji? Što biste vi učinili na mom mjestu?