Divlji konj, napuštena djevojčica i nada koja ne umire: Priča iz srca bosanskog sela

“Lejla, skloni se s puta!” vikao je amidža Hasan dok je ljutito gazio blatnjavom stazom prema štali. U ruci mu je bio stari, zahrđali lanac, a za njim su išli još trojica muškaraca iz sela. Svi su imali isti pogled – onaj koji ne poznaje milost. Srce mi je tuklo kao ludo, ali nisam se pomakla. Ispred mene, u polumraku štale, stajao je on – divlji konj kojeg su svi zvali Prokletnik.

Nisam znala zašto sam baš tada odlučila stati između njih i njega. Možda zato što sam znala kako je to biti neželjen, kako je to kad te svi gledaju kao prijetnju ili teret. Otac me ostavio kad sam imala četiri godine, majka umrla od tuge godinu kasnije. Odrasla sam kod tetke Azre i amidže Hasana, ali nikad nisam osjetila da pripadam. “Lejla, makni se! Taj konj će ti glavu razbiti!” povikao je Hasan još jednom, ali ja sam samo čvršće stisnula šake.

“Neću! Nije on kriv što ga niko ne razumije!” viknula sam kroz suze. Muškarci su zastali, zbunjeni mojom drskošću. Tetka Azra je stajala na pragu kuće, ruke joj drhtale dok je stezala rub marame. “Pusti dijete, Hasane…” prošaptala je, ali on ju je oštro pogledao.

“Ovo nije tvoje dijete!” grmio je Hasan. “Ona samo pravi probleme! Kao i njena mati!” Te riječi su me zaboljele više nego što bi mogao bilo koji udarac. Znala sam da me nikad nisu prihvatili kao svoju, ali sada su to izgovorili naglas.

Prokletnik je škrgutao zubima, kopita mu udarala o zemlju. Osjetila sam njegov strah – isti onaj koji sam i sama nosila svake noći kad bih zaspala sama u hladnoj sobi na tavanu. Prišla sam mu polako, šapćući: “Ne boj se… Nisam kao oni.” Osjetila sam njegov dah na dlanu, topao i vlažan. U tom trenutku, kao da smo jedno drugome obećali da ćemo preživjeti.

Selo je bilo malo, svi su znali sve o svakome. Nakon tog dana, počele su priče: “Lejla je poludjela…”, “Bit će ista kao njena mati…”, “Samo nam još ona fali s tim vražjim konjem!” Djeca su me zadirkivala na putu do škole: “Gdje ti je tvoj konj? Hoćeš li ga povesti u razred?” Smijali su se, a ja bih šutjela i gledala u zemlju.

Jedino mjesto gdje sam osjećala mir bio je uz Prokletnika. Svaki dan bih mu donosila komadiće kruha i mrkve koje bih krišom uzimala iz kuhinje. S vremenom mi je počeo vjerovati – dopuštao mi je da ga češljam, da mu pričam o svojim snovima. Sanjala sam da jednog dana odjašem daleko odavde, negdje gdje me niko ne poznaje i gdje mogu biti ono što jesam.

Ali selo ne oprašta drugačijima. Jedne noći čula sam šapat ispod prozora: “Večeras ćemo ga riješiti… Dosta nam je nesreće!” Prepoznala sam glasove – Hasanov, komšije Ibre i još nekih muškaraca. Srce mi se steglo od straha. Znala sam da moram nešto učiniti.

Te noći nisam spavala. Čim su svi zaspali, obukla sam kaput i tiho izašla iz kuće. Kiša je padala, zemlja bila blatnjava i skliska. Došuljala sam se do štale i otvorila vrata. Prokletnik me pogledao velikim tamnim očima – znao je da nešto nije u redu.

“Moramo pobjeći,” šapnula sam mu i otvorila ogradu. Nije se opirao – kao da je razumio svaku moju misao. Povela sam ga kroz šumu iza sela, tamo gdje niko neće tražiti ni mene ni njega.

Jutro nas je dočekalo promrzle i umorne na rubu šume. Nisam znala šta dalje – nisam imala hrane ni vode, a ni plan kuda dalje. Ali osjećala sam nešto što nikad prije nisam – slobodu. Prvi put nisam bila ničija sjena.

Nekoliko dana smo lutali šumom. Prokletnik mi je bio jedini prijatelj i zaštitnik. Kad bi naišli na potok, zajedno bismo pili vodu; kad bi naišli na livadu, zajedno bismo jeli travu i korijenje koje bih iskopala rukama. Noću bih se privila uz njegovo toplo tijelo i slušala kako diše.

Ali selo nije zaboravilo na nas. Jednog jutra začula sam galamu – ljudi su nas pronašli. Hasan je bio prvi: “Lejla! Vraćaj se kući odmah! Sramotiš nas pred cijelim selom!”

Stajala sam ispred njega, blatnjava i raščupana, ali uspravna kao nikad prije. “Ne vraćam se dok ne obećate da nećete nauditi Prokletniku!” viknula sam kroz suze.

Ljudi su šutjeli – nisu navikli da im se neko protivi, pogotovo ne dijete bez roditelja. Ali tada se desilo nešto što nisam očekivala – tetka Azra je prišla Hasanu i stala između mene i njega.

“Dosta više! Djevojčica nije kriva što smo mi izgubili srce! Ako joj uzmeš konja, izgubit ćeš i nju!” rekla je tiho ali odlučno.

Hasan je zurio u nju kao da ju prvi put vidi. Onda je spustio pogled i samo rekao: “Neka bude kako hoće…”

Vratili smo se u selo zajedno – ja, Prokletnik i tetka Azra. Ljudi su nas gledali s nevjericom, ali više me nije bilo briga. Imala sam nekoga ko me razumije i nekoga ko me voli.

Danas, godinama kasnije, još uvijek ponekad sanjam onu noć u šumi i osjećaj slobode koji me tada preplavio. Pitam se: koliko nas živi cijeli život u strahu od tuđeg mišljenja? I koliko nas ima hrabrosti stati za ono što volimo – pa makar to bio samo jedan divlji konj?