Kad je trogodišnja Ena otvorila vrata policiji: Bijeg iz domaćeg pakla
“Ena, ne otvaraj vrata nikome!” vikao je Dario, moj muž, dok je lupao šakom po stolu. Zvuk zvona odzvanjao je kroz stan, a meni su ruke drhtale dok sam pokušavala smiriti mlađeg sina, Leona, koji se stisnuo uz mene. Dario je bio bijesan, pijan, kao i toliko puta prije. Ali ovaj put, nešto je bilo drugačije. Ovaj put, netko je čuo naše krikove.
Ena, moja mala trogodišnjakinja, gledala me je velikim smeđim očima. “Mama, tko je to?” šaptala je. Nisam stigla odgovoriti. Dario je već krenuo prema vratima, ali spotaknuo se o stolicu i pao. U tom trenutku Ena je potrčala i dohvatila kvaku.
“Ena!” povikala sam, ali bilo je kasno. Vrata su se širom otvorila i u hodniku su stajala dva policajca. Jedan od njih, visoki crnokosi čovjek s bedžom na kojem je pisalo “Ivica”, sagnuo se prema Eni i nježno rekao: “Bok, mala. Je li sve u redu ovdje?”
Dario se pokušao uspraviti, ali drugi policajac ga je već držao za ruku. “Gospodine, smirite se,” rekao je mirno, ali odlučno. U tom trenutku sam znala da više ništa neće biti isto.
Dok su policajci razgovarali s Darijem u hodniku, Ivica me odveo u kuhinju. “Gospođo, jeste li vi zvali?” pitao je tiho. Klimnula sam glavom, suze su mi tekle niz lice. “Nisam znala što drugo učiniti… Djeca su bila prestravljena.”
“Dobro ste postupili,” rekao je Ivica. “Sad ste sigurni.”
Ali što znači biti siguran kad ti cijeli život stane u jednu noć? Kad ti muž, otac tvoje djece, postane stranac kojeg se bojiš više nego bilo koga drugog?
Sjećam se dana kada sam upoznala Darija. Bio je šarmantan, uvijek nasmijan, obećavao mi je život iz snova. Vjenčali smo se u maloj crkvi u Travniku, a godinu dana kasnije rodila se Ena. Sve je izgledalo savršeno dok nije izgubio posao u građevini. Počeo je piti, vraćao se kući kasno i sve češće vikao na mene zbog sitnica.
Prvi put kad me udario, bio je to samo “šamar” jer sam zaboravila kupiti kruh. Opravdavala sam ga pred sobom: “Umoran je, pod stresom.” Ali šamari su postali svakodnevica. Djeca su plakala svaku noć.
Moja mama, Jasna, govorila mi je: “Sine, trpiš zbog djece? Djeca sve vide.” Nisam imala hrabrosti otići. Bojala sam se što će reći ljudi u selu, bojala sam se ostati sama s dvoje male djece i bez posla.
Ali te večeri, kad je Ena otvorila vrata policiji, sve maske su pale. Dario je odveden u policijsku postaju. Policajci su mi rekli da mogu prespavati kod njih ili otići u sigurnu kuću u Sarajevu.
Te noći nisam spavala. Ena i Leon su spavali uz mene na kauču u dnevnom boravku moje sestre Mirele. Gledala sam ih i pitala se: “Jesam li ja kriva što su morali ovo proći?”
Sljedećih dana počela sam slagati komadiće svog života iznova. Socijalna radnica Sanela dolazila nam je svaki dan. “Važno je da djeca osjete sigurnost,” govorila mi je. Ali kako da im dam ono što ni sama nemam?
Mirela mi je pomagala oko djece dok sam tražila posao. Prijavila sam se za čistačicu u lokalnoj školi. Prvi dan posla osjećala sam se kao da sam izgubila sve što sam bila – ali istovremeno kao da prvi put dišem punim plućima.
Dario mi je slao poruke iz pritvora: “Vrati se kući! Djeca trebaju oca!” Ali ja sam znala da više nema povratka.
Jedne večeri Mirela me pitala: “Zašto si toliko dugo šutjela?”
Nisam znala odgovoriti. Možda zato što nas nitko ne uči kako prepoznati granicu između ljubavi i straha. Možda zato što nas društvo tjera da trpimo zbog “djece”, zbog “obitelji”, zbog “šta će reći ljudi”.
Jednog dana Ena me zagrlila i šapnula: “Mama, sad si sretna?”
Pogledala sam njene oči i shvatila da prvi put nakon dugo vremena mogu reći: “Jesam.”
Ali svake noći prije spavanja pitam se – koliko još žena sjedi u mraku i čeka da netko otvori vrata? Koliko još djece mora biti hrabro umjesto odraslih?
Možda će netko pročitati moju priču i skupiti snage da napravi prvi korak. Možda će netko napokon povjerovati da nije sramota tražiti pomoć.
Što biste vi učinili na mom mjestu? Koliko dugo biste šutjeli prije nego što biste pustili dijete da vas spasi?