Kad ljubaznost postane teret: Moj rođendan, njihova pravila
“Opet su došli bez najave!” – prošaptala sam sebi dok sam gledala kroz prozor, vidjevši kako se crni Passat zaustavlja ispred naše kuće. Srce mi je lupalo kao da će iskočiti iz grudi. Zora, mužova sestra, izlazi s dvoje djece, a za njom i svekrva Ljiljana, s onim svojim vječitim osmijehom koji više podsjeća na podsmijeh.
“Jasmina, stigli smo! Gdje je naš slavljenik?” – povikala je Ljiljana već s vrata, kao da je ovo njezina kuća. Nisam stigla ni skinuti pregaču, a već su svi bili u dnevnom boravku, raspakirali poklone i zauzeli mjesta za stolom. Moj muž Ivan samo je slegnuo ramenima i šapnuo: “Znaš kakvi su oni…”
Znam. Svake godine isto. Njegova porodica dolazi bez najave na njegov rođendan, očekujući da ih dočekam kao kraljeve. Danima prije toga čistim, pečem, kuham, a oni ne donesu ni kutiju keksa. Samo sjede, komentiraju moje kolače i pitaju ima li još sarme. Ove godine odlučila sam – dosta je bilo.
Prije tjedan dana rekla sam Ivanu: “Ove godine neću robovati u kuhinji. Ako dođu, neka donesu nešto ili neka naručimo pizzu. Ne mogu više ovako.” Pogledao me kao da sam mu rekla da ću prodati kuću. “Ali to je tradicija…” – promrmljao je. “Tvoja tradicija, ne moja!” – odbrusila sam.
I tako, kad su se pojavili na vratima, na stolu ih je dočekala samo kava i nekoliko keksa iz trgovine. Nema pite od jabuka, nema domaće juhe, nema sarme. Sjedili su za stolom i gledali se međusobno.
“Jasmina, gdje su kolači?” – upitala je Zora s podignutom obrvom.
“Ove godine nisam stigla ništa pripremiti. Ali možemo naručiti pizzu ili nešto drugo ako želite,” odgovorila sam mirno.
Svekrva me pogledala kao da sam joj upravo priznala najveći grijeh. “Pa dobro, Jasmina, zar nije red da se barem za rođendan malo potrudimo?”
Osjetila sam kako mi lice gori od srama i bijesa. “Godinama se trudim, Ljiljana. Svake godine danima kuham i pečem, a vi nikad ništa ne donesete niti pitate treba li mi pomoć. Ove godine sam odlučila malo misliti na sebe.”
Nastala je tišina koju je mogao presjeći nožem. Ivan je gledao u pod, Zora je kolutala očima, a svekrva je uzdahnula tako glasno da su se djeca prestala igrati.
“Pa dobro, ako ti je to previše, mogli smo ostati kod kuće,” rekla je Ljiljana uvrijeđeno.
“Možda ste trebali,” izletjelo mi je prije nego što sam uspjela ugristi jezik.
Ivan me kasnije povukao u stranu: “Jasmina, što ti bi? Sad si ih sve naljutila. Znaš da im to nećeš lako zaboraviti.”
“A što sa mnom? Tko mene pita kako mi je? Zar ja nisam član ove obitelji?”
Te noći nisam mogla spavati. U glavi su mi odzvanjale Ljiljanine riječi: “Red je da se potrudimo.” Je li stvarno red samo na meni? Zašto nitko ne vidi koliko se trudim? Zašto se moj umor i moje želje uvijek stavljaju na zadnje mjesto?
Sljedećih dana Ivan je bio hladan prema meni. Nije htio razgovarati o tome, samo bi promrmljao nešto kad bih ga pitala što ga muči. Zora mi nije odgovarala na poruke, a svekrva je poslala poruku Ivanu: “Nadam se da Jasmina nije bolesna kad nije mogla ništa pripremiti.” On joj nije odgovorio.
Na poslu sam bila rastresena. Kolegica Mirela me pitala što mi je. Ispričala sam joj sve.
“Jasmina, nisi ti kriva što si napokon rekla što misliš. Predugo si šutjela. Ako te ne cijene zbog jednog ručka, onda problem nije u tebi,” rekla mi je.
Ali osjećaj krivnje nije nestajao. Kad sam došla kući, Ivan je sjedio za stolom i gledao stare slike s prošlih rođendana.
“Vidiš kako smo svi bili sretni tada,” rekao je tiho.
“Jesmo li stvarno bili sretni ili si samo mislio da jesmo? Ja nisam bila sretna dok sam satima stajala nad štednjakom dok su svi drugi slavili,” odgovorila sam.
Nije ništa rekao. Samo je ustao i otišao u sobu.
Narednih dana atmosfera u kući bila je ledena. Djeca su osjećala napetost i pitala zašto baka i teta ne dolaze više često. Nisam znala što da im kažem.
Jedne večeri zazvonio je telefon. Bila je to Ljiljana.
“Jasmina, možemo li razgovarati? Možda smo svi malo pretjerali… Nisam znala da ti to toliko teško pada. Možda bismo iduće godine mogli svi zajedno nešto pripremiti ili donijeti…”
Osjetila sam olakšanje pomiješano s tugom. Trebalo je toliko godina i jedna mala pobuna da me napokon čuju.
Sada sjedim sama u kuhinji i razmišljam: Jesam li pogriješila što sam napokon rekla što mislim? Ili sam samo pokazala da i ja vrijedim? Što vi mislite – gdje prestaje ljubaznost, a počinje iskorištavanje?