Kad ti svekrva prekine vjenčane zavjete: Moja borba za dostojanstvo i ljubav

“Ne! Ne možeš to reći!” njezin glas odjeknuo je crkvom, hladan i oštar kao nož. Svi su se okrenuli prema vratima, a ja sam ostala stajati pred oltarom, s polovicom rečenice na usnama, drhteći od šoka. Pogledala sam prema Ivanu, svom budućem mužu, ali on je samo spustio pogled, kao da ga je sram što je njegova majka, gospođa Ljiljana, upravo prekinula moje vjenčane zavjete.

Sve se dogodilo u sekundi. Prije nego što sam shvatila što se događa, Ljiljana je već stajala ispred mene, lice joj je bilo crveno od bijesa. “Ovo nije prava ljubav! Ti si kriva što mi uzimaš sina!” viknula je, a crkva je utihnula. Osjetila sam kako mi srce lupa u grlu. Moja mama, Jasmina, pokušala je prići i smiriti situaciju, ali Ljiljana ju je odgurnula. Svi su šaptali, neki su čak i ustali sa svojih mjesta.

Svećenik je pokušao preuzeti kontrolu: “Molim vas, gospođo, ovo nije ni mjesto ni vrijeme…” Ali ona ga nije slušala. “Ivan ne zna što radi! Ona ga je promijenila!” nastavila je. Pogledala sam Ivana, očekujući da će stati uz mene, ali on je samo šutio. U tom trenutku osjećala sam se potpuno sama.

Nakon nekoliko minuta koje su mi se činile kao vječnost, Ljiljana je napokon izašla iz crkve, ostavljajući za sobom tišinu punu srama i nelagode. Vjenčanje smo nastavili, ali ništa više nije bilo isto. Kad sam ponovno pokušala izgovoriti zavjete, glas mi je drhtao. Ivan ih je izgovorio tiho, gotovo nečujno.

Na svadbenoj večeri atmosfera je bila napeta. Gosti su šaptali o incidentu, a ja sam osjećala kako me svi gledaju sažaljivo. Moja sestra Mirela sjela je kraj mene i tiho rekla: “Ne zaslužuješ ovo. Ako te voli, mora stati uz tebe.” Ali Ivan je cijelu večer bio zamišljen, povučen. Kad sam ga pitala zašto nije ništa rekao svojoj majci, samo je slegnuo ramenima: “Znaš kakva je ona… Nisam htio još više pogoršati situaciju.”

Tjednima nakon vjenčanja osjećala sam gorčinu svaki put kad bih pomislila na taj dan. Umjesto da ga pamtim po sreći i ljubavi, pamtim ga po poniženju. Ljiljana nije pokazivala nikakvo kajanje. Čak mi je jednom prilikom rekla: “Ti si mi uzela sina. Nikad ti to neću oprostiti.” Ivan je pokušavao balansirati između nas dvije, ali uvijek bi popustio pred majkom.

Moji roditelji su bili ogorčeni. Tata Emir nije više želio imati posla s Ivanovom obitelji. “Ako on ne može zaštititi tvoje dostojanstvo, razmisli dobro što želiš od tog braka,” rekao mi je jedne večeri dok smo sjedili u kuhinji.

Pokušavala sam razgovarati s Ivanom o svemu što se dogodilo. “Osjećam se izdano,” rekla sam mu kroz suze. “Trebala sam te tada uz sebe.” On bi samo šutio ili bi rekao: “Ne mogu birati između tebe i mame.” Ta rečenica me boljela više od svega.

S vremenom su se problemi samo gomilali. Svaki naš posjet Ljiljani bio je ispunjen pasivnom agresijom i sitnim uvredama. Jednom prilikom mi je pred svima rekla: “Nadam se da ćeš barem znati skuhati sarmu kako treba.” Ivan bi tada samo promijenio temu ili otišao u drugu sobu.

Moja prijateljica Sanja savjetovala mi je da postavim granice: “Ako sad ne pokažeš zube, gazit će te cijeli život.” Pokušala sam razgovarati s Ljiljanom, ali ona me gledala s prijezirom: “Ti si samo gost u ovoj obitelji.”

Jedne večeri, nakon još jedne svađe s Ivanom zbog njegove majke, spakirala sam torbu i otišla kod roditelja. Mama me zagrlila i rekla: “Nisi ti kriva što si naišla na pogrešnu obitelj.” Ležala sam budna cijelu noć, razmišljajući o svemu što se dogodilo – o poniženju pred cijelom crkvom, o Ivanovoj šutnji, o Ljiljaninoj mržnji.

Nakon nekoliko dana Ivan me nazvao: “Nedostaješ mi… Ali ne znam kako da riješim ovo s mamom.” Tada sam shvatila da možda nikad neće moći birati mene umjesto nje.

Vratila sam se kući i odlučila razgovarati s njim posljednji put: “Ili ćemo biti tim ili nećemo biti ništa. Ne mogu živjeti u sjeni tvoje majke.” Ivan me gledao dugo i napokon rekao: “Ne mogu joj okrenuti leđa… Ona mi je sve što imam.”

Tada sam znala da moram otići. Spakirala sam svoje stvari i napustila naš stan. Bilo je bolno, ali osjećala sam olakšanje – prvi put nakon dugo vremena bila sam svoja.

Danas živim sama u malom stanu u Sarajevu. Radim kao učiteljica i polako vraćam vjeru u ljude i ljubav. Ponekad me još uvijek zaboli kad se sjetim tog dana u crkvi – dana kad mi je svekrva oduzela dostojanstvo pred svima koje volim.

Ali pitam se: Je li moguće oprostiti takvu izdaju? I koliko daleko trebamo ići zbog ljubavi prije nego što izgubimo sebe?