Prva plaća, posljednje pismo: Tajna iz ladice moje majke

“Zašto si to napravila, mama?” – riječi su mi zapele u grlu dok sam stajao nad starom komodom u dnevnoj sobi. Ruke su mi drhtale dok sam izvlačio požutjelu kuvertu iz ladice koju sam slučajno otvorio tražeći dokumente nakon njene smrti. Na kuverti je moj rukopis: “Za mamu, s ljubavlju. 1959.” U njoj – novčanica od tadašnjih 500 dinara i kratko pismo koje sam napisao kao sedamnaestogodišnjak.

Sjećam se tog dana kao da je jučer bio. Bio sam učenik trećeg razreda gimnazije u Sarajevu, a otac je već tada radio u Njemačkoj. Mama, Jasmina, bila je stub kuće – tiha, snažna žena koja je nosila sve na svojim leđima. Prvu plaću zaradio sam noseći sanduke u skladištu kod amidže Mustafe. Kad sam joj pružio novac, oči su joj zasjale, ali nije rekla ništa osim: “Hvala, sine.” Nisam tada razumio zašto nije bila sretnija.

Godine su prolazile. Odrastao sam, završio fakultet, zaposlio se kao inženjer. Mama je ostala ista – šutljiva, požrtvovna, uvijek s nekom brigom u očima. Nikad nije trošila na sebe. Uvijek bi rekla: “Bit će bolje kad se babo vrati.” Ali babo se nikad nije vratio. U Njemačkoj je osnovao novu obitelj, a mi smo ostali sami.

Moja sestra Lejla i ja često smo se svađali oko sitnica. Ona je tvrdila da mama mene više voli jer sam muško, ja sam mislio da nju mazi jer je mlađa. Ali istina je bila da nas je voljela jednako – samo na različite načine.

Jednog dana, dok smo sjedili za stolom, Lejla je viknula: “Mama, zašto nikad ne kažeš šta ti treba? Zašto uvijek šutiš?” Mama je samo slegnula ramenima i nastavila guliti krumpir. Ja sam šutio, osjećajući krivnju što nikad nisam pitao kako joj je.

Rat je došao naglo. 1992. godine granate su padale po našem naselju. Mama je tada pokazala snagu kakvu nisam mogao zamisliti. Dok su drugi paničarili, ona je smirivala susjede, dijelila zadnji komad kruha s onima koji nisu imali ništa. Nikad nije tražila pomoć.

Nakon rata, život nas je razdvojio. Ja sam otišao raditi u Zagreb, Lejla se udala za čovjeka iz Mostara. Mama je ostala sama u našem stanu u Sarajevu. Posjećivali smo je kad smo mogli, ali uvijek bi nas ispratila riječima: “Samo vi gledajte svoja posla, ja ću biti dobro.” Nikad nije tražila ništa.

Kad je umrla prošle zime, osjećao sam prazninu koju nisam znao objasniti. Tek sada, stojeći nad tom komodom, shvatio sam koliko toga nisam znao o njoj.

Otvorio sam kuvertu i pročitao svoje pismo: “Draga mama, ovo je moja prva plaća. Znam da nije puno, ali želim da znaš koliko te volim i cijenim sve što radiš za nas. Tvoj sin, Emir.” Suze su mi navrle na oči.

Ali onda sam pronašao još nešto – njeno pismo meni, nikad poslano:

“Dragi Emire,

Tvoj novac nisam potrošila jer mi je bio dragocjeniji od svega što bih mogla kupiti. Bio si dijete kad si mi ga dao, a ja sam tada shvatila da si odrastao. Nisam znala kako ti reći koliko mi značiš i koliko mi tvoje razumijevanje fali. Znam da misliš da sam hladna i šutljiva, ali to je moj način da vas zaštitim od briga koje nosim sama. Volim te više nego što riječi mogu reći.

Tvoja mama”

Sjeo sam na pod i zaplakao kao dijete. Godinama sam mislio da joj nisam dovoljno pokazao ljubav, a ona je cijelo vrijeme čuvala moju prvu plaću kao najveće blago.

Navečer sam nazvao Lejlu.

“Lejla, našao sam nešto… nešto što mijenja sve,” rekao sam kroz suze.

“Šta si našao?” pitala je zabrinuto.

“Našu mamu… onakvu kakvu nismo nikad vidjeli.”

Dugo smo razgovarali te noći o svemu što nismo rekli ni sebi ni njoj. O oprostu koji kasni i ljubavi koja se pokazuje na tisuću tihih načina.

Danas gledam tu kuvertu na svom stolu i pitam se: Koliko često zaboravimo pitati one koje volimo kako su zaista? Koliko puta prođe život dok ne shvatimo da su najveće žrtve skrivene u tišini?

Možda će ova priča nekoga potaknuti da danas nazove svoju majku ili oca i pita ih – kako si? Jer možda sutra više neće biti prilike.