Skok u nepoznato: Ljubav, brak i cijena povjerenja
“Ivana, nemoj to raditi!” Majčin glas drhtao je dok sam pakirala posljednju kutiju knjiga. “Znaš li ti što radiš? Stan je tvoj jedini oslonac. Ako nešto pođe po zlu…”
Okrenula sam se prema njoj, ruku punih uspomena, i pokušala se nasmiješiti. “Mama, Dino me voli. Zajedno ćemo sve. Ne mogu živjeti u strahu od onoga što bi moglo biti.”
Nije odgovorila, samo je slegnula ramenima i pogledala kroz prozor, kao da traži odgovore među krošnjama kestena ispred zgrade. Znala sam da joj srce puca, ali nisam mogla odustati od onoga što sam osjećala. Dino je bio sve ono što sam tražila — nježan, pažljiv, s osmijehom koji mi je grijao dušu i obećanjem da će uvijek biti uz mene.
Upoznali smo se na Jadranu, na plaži u Makarskoj. On je došao iz Sarajeva s društvom, ja iz Zagreba s prijateljicama. Prva večer, prvi ples uz Olivera na terasi kafića, i sve je bilo jasno. Ljubav na prvi pogled? Možda. Ili samo potreba da vjerujem u bajke nakon godina razočaranja.
Vratili smo se svatko svom gradu, ali poruke su letjele svakodnevno. Nakon tri mjeseca Dino je došao u Zagreb s buketom bijelih ruža i pitanjem: “Hoćeš li biti moja žena?” Nisam ni trepnula prije nego sam pristala.
Brzo smo organizirali vjenčanje. Moji su bili skeptični, njegovi oduševljeni. “Ivana, on je tvoj princ!” govorila mi je njegova sestra Amra dok smo birale vjenčanicu. Mama je šutjela, a tata je samo klimnuo glavom.
Nakon svadbe uselila sam kod Dine u njegov stan na Trešnjevci. Moj stan prodali smo da bismo imali novac za zajednički život i možda jednog dana kuću iz snova na moru. Prvih nekoliko mjeseci bilo je kao u snu — zajedničke večere, izleti vikendom, planovi o djeci.
Ali onda su počele sitnice. Dino bi kasnio s posla, a kad bih ga pitala gdje je bio, odgovarao bi kratko: “S ekipom na pivi.” Počeo je ostavljati mobitel zaključan, a ja sam osjećala kako mi tlo izmiče pod nogama.
Jedne večeri, dok sam spremala večeru, Dino je ušao u kuhinju s pogledom koji nisam prepoznala.
“Ivana, moramo razgovarati.”
Srce mi je preskočilo. “Što je bilo?”
“Ne znam… Osjećam da se gušim. Sve se promijenilo otkad si prodala stan i uselila kod mene. Kao da više nemam svoj prostor.”
Nisam znala što reći. “Pa… to je normalno kad dvoje ljudi živi zajedno. Zar ne?”
Slegnuo je ramenima i izašao iz kuhinje.
Te noći nisam spavala. U glavi su mi odzvanjale majčine riječi: “Stan je tvoj jedini oslonac.” Počela sam preispitivati sve odluke koje sam donijela.
Sljedećih tjedana Dino je postajao sve udaljeniji. Vikende bi provodio s prijateljima ili kod sestre. Ja sam ostajala sama u stanu koji više nije mirisao na dom.
Jednog jutra pronašla sam poruku na njegovom laptopu — razgovor s nekom Anom iz Mostara. “Fališ mi… jedva čekam da te vidim.”
Ruke su mi se tresle dok sam ga čekala da dođe kući.
“Dino, tko je Ana?”
Pogledao me kao da sam ga ošamarila.
“To nije ništa… Samo prijateljica.”
“Prijateljica kojoj pišeš da ti nedostaje?”
Nije odgovorio.
Te večeri nazvala sam mamu.
“Mama… bila si u pravu. Sve sam izgubila.”
Nije me tješila riječima, samo je šutjela s druge strane linije dok sam plakala.
Dino i ja smo pokušali razgovarati, ali svaki razgovor završio bi svađom ili šutnjom. Počela sam osjećati da nestajem — kao da više nisam Ivana nego samo sjena žene koja se nadala sreći.
Nakon nekoliko mjeseci odlučila sam otići. Spakirala sam nekoliko stvari i vratila se kod roditelja. Moj stan više nije postojao; novac od prodaje potrošen je na zajedničke stvari koje su ostale kod Dine.
Majka me dočekala otvorenih ruku, ali u očima joj nije bilo zadovoljstva što sam se vratila — samo tuga jer me nije uspjela zaštititi.
Godinama sam gradila svoj život korak po korak, a onda ga u trenu izgubila zbog ljubavi kojoj sam vjerovala više nego sebi.
Danas sjedim na klupi ispred stare zgrade i gledam djecu kako se igraju. Pitam se: Jesam li pogriješila što sam vjerovala srcu više nego razumu? Je li ljubav vrijedna svega što možemo izgubiti?
Što biste vi učinili na mom mjestu? Da li biste riskirali sve zbog ljubavi ili poslušali glas razuma?