Pala sam na obiteljskoj večeri jer me muž ostavio samu s našom bebom – Jesmo li već izgubili našu obitelj?
“Jelena, možeš li, molim te, utišati malog? Svi gledaju u nas!” – šapnuo mi je Ivan kroz stisnute zube dok sam pokušavala nahraniti našeg dvomjesečnog sina, Leona, na sredini stola kod njegove majke u Sarajevu. Ruke su mi drhtale, a oči su mi bile crvene od neprospavanih noći. Svi su pričali, smijali se, a ja sam osjećala da tonem u vlastitoj nemoći.
Ivan je sjedio do mene, ali kao da je bio kilometrima daleko. Njegova sestra Mirela je prepričavala anegdote iz djetinjstva, a njegova majka Senada se hvalila kako je ona sve sama s troje djece. Nitko nije primijetio da mi ruke podrhtavaju dok pokušavam smiriti Leona koji je neutješno plakao. Nitko osim mene nije čuo kako mi srce lupa od straha da ću opet pogriješiti.
“Daj ga meni na minutu,” promrmljao je Ivan nevoljko, ali čim sam mu pružila sina, on ga je nespretno držao kao vreću krumpira i odmah ga vratio: “Ma bolje ti to znaš.”
U tom trenutku sam osjetila kako mi se svijet sužava. Glava mi je postala teška, a zvukovi oko mene su se pretvorili u šum. Pokušala sam ustati, ali noge me nisu slušale. Sljedeće čega se sjećam bio je hladan pod pod mojim obrazom i zabrinuti glasovi iznad mene.
“Jelena! Jelena! Probudi se!” čula sam Senadu kako viče. Netko mi je prinosio vodu, netko drugi mi je pridržavao glavu. Leon je još uvijek plakao. Osjećala sam se kao da sam potpuno gola pred svima – ne samo fizički, već i emocionalno. Poniženje me peklo više od bilo kakve rane.
Kad sam došla k sebi, Ivan me odveo u sobu. “Šta ti je bilo? Ne možeš tako pred svima…”, rekao je tiho, ali s dozom ljutnje. Nisam mogla vjerovati – umjesto brige, osjećala sam njegovu nelagodu zbog situacije.
“Ne mogu više sama, Ivane! Ne mogu!” izletjelo mi je iz usta kroz suze koje nisam mogla zaustaviti. “Ne spavam, ne jedem, sve radim oko Leona, a ti… ti si kao gost u vlastitoj kući!”
Ivan je slegnuo ramenima: “Pa šta hoćeš? Ja radim cijeli dan. Ti si na porodiljnom. Zar nije to tvoj posao?”
Te riječi su me zaboljele više nego pad pred cijelom porodicom. Zar je stvarno moguće da ne vidi koliko sam slomljena? Zar stvarno misli da je roditeljstvo samo moj teret?
Te noći nisam spavala ni minute. Leon je plakao svaka dva sata, a ja sam ga ljuljala i plakala zajedno s njim. U glavi su mi odzvanjale riječi njegove majke: “Mi žene smo uvijek izdržavale više nego što mislimo da možemo.” Ali ja više nisam mogla.
Sljedećih dana Ivan se ponašao kao da se ništa nije dogodilo. Otišao bi na posao, vratio se kasno navečer i bacio na kauč s mobitelom u ruci. Ja bih u međuvremenu pokušavala skuhati ručak s Leonom u nosiljci, oprati veš i usput odgovarati na poruke prijateljica koje su me pitale kako uživam u majčinstvu.
Jedne večeri, kad je Leon napokon zaspao, sjela sam za kuhinjski stol i napisala poruku svojoj najboljoj prijateljici Ani: “Ne znam koliko još mogu ovako. Osjećam se kao duh u vlastitoj kući.” Ana mi je odmah odgovorila: “Jelena, moraš mu reći sve što te muči. Nisi sama!”
Ali kad bih pokušala razgovarati s Ivanom, on bi samo odmahnuo rukom: “Opet ti o istom… Daj malo olabavi.”
Počela sam preispitivati sve – naš brak, svoje odluke, pa čak i vlastitu vrijednost kao majke i žene. Jesam li pogriješila što sam vjerovala da ćemo biti tim? Jesam li previše očekivala?
Jednog popodneva došla mi je mama iz Mostara pomoći oko Leona. Sjela je do mene dok sam dojila sina i nježno me pomilovala po kosi: “Dijete moje, nisi ti kriva što si umorna. Nije sramota tražiti pomoć ni od muža ni od drugih. Ali moraš znati što želiš za sebe i svoje dijete.”
Te riječi su mi dale snagu koju nisam imala mjesecima. Počela sam razmišljati o tome što bih napravila da sam sama – bez Ivana, bez njegovih uvreda i ignoriranja. Bi li bilo lakše ili teže? Bi li Leon bio sretniji uz majku koja nije stalno na rubu suza?
Jedne večeri kad se Ivan vratio kući i opet ignorirao sve oko sebe, skupila sam hrabrost i rekla: “Ivane, ako ne možeš biti otac našem sinu i partner meni, možda nam je bolje da svatko ide svojim putem.” Pogledao me iznenađeno, prvi put bez one ravnodušnosti u očima.
“Jelena… pa ne misliš valjda ozbiljno? Zar bi rasturila obitelj zbog malo umora?”
“Nije ovo malo umora, Ivane. Ovo je život koji više ne mogu nositi sama. Ili ćemo biti tim ili ćemo biti stranci pod istim krovom.”
Te noći nije bilo odgovora. Ali prvi put nakon dugo vremena osjetila sam mir – jer sam napokon rekla naglas ono što me gušilo mjesecima.
Danas još uvijek ne znam što će biti s nama. Ivan se trudi više nego prije, ali povjerenje je poljuljano. Svaki dan se pitam: Jesam li pogriješila što sam tražila više? Je li moguće spasiti obitelj kad samo jedna osoba vuče sve konce?
Možda nisam jedina koja se ovako osjeća? Koliko nas još šuti dok iznutra pucamo? Što biste vi učinili na mom mjestu?