Kuća koja nas je podijelila: Priča o nasljeđu i obitelji
“Ne mogu više, Ana! Ili prodajemo kuću, ili više nemamo što razgovarati!” Ivana je vikala kroz suze, a ja sam stajala nasred dnevnog boravka, držeći u ruci stari ključ od naših roditelja. Zidovi su još mirisali na bakin kolač od jabuka, a ja sam osjećala kako mi srce puca na pola.
“Zar ti ništa ne znači ovo mjesto? Sve što smo ovdje proživjele?” pitala sam tiho, ali Ivana je već bila okrenuta prema vratima.
“Znači mi, Ana, ali ne mogu više dolaziti ovdje i gledati kako sve propada. Nema smisla. Treba nam novac, znaš i sama. Ja imam troje djece, muž mi je ostao bez posla. Ti si u Zagrebu, dolaziš jednom godišnje. Što će nam ova kuća?”
Nisam imala odgovor. U meni se miješala ljutnja i tuga. Ova kuća u malom selu kod Travnika bila je sve što nam je ostalo nakon što su roditelji poginuli u prometnoj nesreći prije šest godina. Ovdje smo plakale zajedno, ovdje smo slavile rođendane, ovdje smo se skrivale od svijeta kad je rat bjesnio vani. Sada je sve to postalo samo teret.
Sjedila sam na staroj drvenoj klupi ispred kuće i gledala u brda. Sjećanja su navirala – otac kako popravlja ogradu, majka koja pjeva dok pere rublje, Ivana i ja kako se igramo skrivača. Kako da to prodam?
Te večeri nazvala me teta Marija iz Mostara. “Ana, dušo, čula sam za svađu s Ivanom. Nemojte dozvoliti da vas kuća posvađa. Vaši roditelji bi bili tužni.”
“Ali teta, Ivana ne popušta. Kaže da joj treba novac za djecu. Ja bih radije da ostane naša, makar prazna.”
“Znam, dijete moje… Ali život te tjera na kompromise. Razgovarajte još jednom. Sjeti se, krv nije voda.”
Sljedeći dan Ivana je došla s mužem Damirom i odvjetnikom. “Ana, ovo je ugovor o prodaji. Imamo kupca iz Sarajeva, nudi dobru cijenu. Ako potpišeš, dijelimo novac pola-pola.”
“Ne mogu”, rekla sam drhtavim glasom.
Damir je uzdahnuo: “Ana, razumijemo te, ali Ivana ima obitelj. Nama ovo nije luksuz nego potreba.”
Pogledala sam sestru – oči su joj bile crvene od plača. “Zar stvarno misliš da će nas novac usrećiti više nego uspomene?”
Ivana je šutjela.
Nakon što su otišli, ostala sam sama u kući. Noć je padala, a ja sam lutala hodnicima kao duh prošlosti. Pronašla sam staru kutiju s pismima koje smo pisale roditeljima dok su bili na radu u Njemačkoj. U jednom pismu piše: “Mama, tata, obećavamo da ćemo uvijek čuvati naš dom.” Suze su mi kapale po papiru.
Sljedećih dana selo je brujalo o našoj svađi. Susjeda Jasmina me zaustavila na putu do trgovine: “Ana, nemojte se posvađati zbog para. Znam ja kako to završi – brat mi ne priča već deset godina zbog zemlje.”
Nisam znala što da radim. U Zagrebu sam imala posao u školi, ali svaki put kad bih zatvorila oči vidjela bih ovu kuću i Ivanu kako odlazi zauvijek.
Jedne večeri stigla mi je poruka od Ivane: “Ana, oprosti ako sam bila gruba. Samo želim najbolje za svoju djecu. Možda možemo iznajmiti kuću turistima ljeti? Tako bismo imale nešto novca i sačuvale dom.”
Srce mi je poskočilo – možda ipak ima nade.
Sjele smo zajedno na stari kauč i razgovarale do kasno u noć.
“Znaš”, rekla sam tiho, “bojim se da ćemo izgubiti sve ako prodamo.”
Ivana me zagrlila: “I ja se bojim. Ali još više se bojim da ćemo izgubiti jedna drugu.”
Dogovorile smo se – kuća ostaje naša, ali ćemo je zajedno održavati i iznajmljivati ljeti turistima iz Hrvatske i Bosne koji žele mir i prirodu.
Prvi gosti su stigli već u lipnju – obitelj iz Tuzle s dvoje djece. Djeca su trčala po dvorištu baš kao nekad Ivana i ja.
Nije bilo lako – bilo je još puno svađa oko novca, oko toga tko će čistiti kuću, tko će platiti popravke krova… Ali svaki put kad bismo sjedile zajedno na klupi ispred kuće i gledale zalazak sunca nad brdima, znale smo da smo napravile pravu stvar.
Danas, kad prođem kroz selo i vidim svjetlo u prozorima naše kuće, osjećam mir. Možda nismo riješile sve probleme, ali nismo dopustile da nas nasljeđe zauvijek razdvoji.
Ponekad se pitam: koliko vrijedi jedna kuća? I što nam ostaje kad izgubimo dom – ili jedni druge?