Nikada Dovoljno Dobra: Priča o Ljubavi i Predrasudama
“Znaš li ti, Amra, koliko si nas koštala?” glas gospođe Vesne odzvanjao je kroz hodnik njihovog stana na Grbavici. Stajala sam ispred nje, držeći Darijevu ruku, ali osjećala sam kako mi prsti drhte. Dario je pokušavao nešto reći, ali njegova majka ga je presjekla pogledom. “Mi smo tebi dali šansu jer naš sin ne zna što je najbolje za njega. Ali ovo više ne možemo tolerirati.”
Sjećam se tog dana kao da je jučer bio. Bio je mart, snijeg se topio na ulicama Sarajeva, a ja sam prvi put poželjela da nestanem. Nisam imala ništa osim ljubavi prema Dariju. Moja mama, radnica u pekari, i otac koji je povremeno radio na građevini, nisu mogli ponuditi ništa osim poštenja i topline. Ali to Vesni i profesoru Anti nije bilo dovoljno.
Dario je bio sve što nisam bila ja – siguran u sebe, obrazovan, s planovima za budućnost koje su njegovi roditelji pažljivo krojili još od njegovog djetinjstva. Njegova soba bila je puna medalja i diploma, a zidovi ukrašeni slikama s raznih natjecanja. Ja sam imala samo jednu pohvalu iz osnovne škole i sliku sa školskog izleta na Bjelašnicu.
“Amra, hajde, idemo,” šapnuo mi je Dario dok smo izlazili iz stana. U liftu je tišina bila teža od svega što sam do tada osjetila.
“Zašto im toliko smeta što sam ja?” pitala sam ga tiho.
“Nije do tebe… Oni samo žele najbolje za mene,” odgovorio je, ali nisam mu vjerovala. Znao je i on da nije istina.
Narednih mjeseci njihova borba protiv mene postajala je sve žešća. Profesor Anto me jednom pozvao na razgovor u njegov kabinet na fakultetu. “Amra, ti si dobra djevojka, ali moj sin ima velike planove. Ne želim da ga išta sputava. Zamisli, mogao bi otići na specijalizaciju u Zagreb ili Beč! A ti? Šta ti možeš ponuditi osim ljubavi?”
Osjećala sam se kao da me guta mrak. Počela sam izbjegavati Darija, misleći da će tako sve biti lakše. Ali on nije odustajao. Dolazio je pred moju zgradu, čekao me satima, slao poruke: “Ne dam te nikome!”
Jedne večeri, dok smo šetali Vilsonovim šetalištem, Dario mi je rekao: “Moji roditelji su mi već našli djevojku. Zove se Ivana, kćerka tatinog kolege s klinike. Već su dogovorili večeru.”
Pogledala sam ga u oči i znala da se bori između mene i svega što mu je obećano od rođenja.
“Hoćeš li otići na tu večeru?” pitala sam.
“Moram… Ali samo da im pokažem da ne mogu birati umjesto mene.”
Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o svojoj mami koja mi je uvijek govorila: “Ljubav nije dovoljna kad ljudi gledaju kroz tebe kao kroz prozor.” Sljedećih dana Dario je bio odsutan, a ja sam osjećala kako nam se svijet ruši.
Jednog popodneva došla sam kući i zatekla mamu kako plače nad računima. “Amra, ne mogu više… Ako ti možeš biti s njim i podnositi sve to – budi. Ali nemoj dozvoliti da te gaze.”
Sutradan me Dario čekao ispred pekare.
“Ivana je fina cura,” rekao je tiho. “Ali nije ti ni do koljena. Rekao sam im to za stolom pred svima. Tata me izbacio iz kuće.”
Zagrlila sam ga najjače što sam mogla.
Ali bajka nije dugo trajala. Dario je pokušavao raditi i studirati, ali bez podrške roditelja sve je bilo teže. Počeli smo se svađati zbog sitnica – novca, vremena, umora.
Jedne večeri vratio se kasno i sjeo na krevet bez riječi.
“Ne mogu više ovako,” rekao je napokon. “Volim te, ali osjećam da gubim sve što jesam.”
Plakala sam cijelu noć. Sljedećeg dana otišao je kod roditelja po stvari. Vratio se slomljen.
“Mama mi je rekla da će uvijek biti mjesta za mene – ali samo ako tebe nema u mom životu.”
Nisam imala snage boriti se više ni za sebe ni za njega.
Prošlo je nekoliko godina otkako smo se rastali. Dario se oženio Ivanom; vidjela sam slike na Facebooku – ona u bijeloj haljini, on nasmijan pored njezinih roditelja i svojih.
Ja još uvijek radim u pekari s mamom. Ponekad ga sanjam – kako dolazi po kifle i pita me jesam li sretna.
Pitam se često: Je li ljubav dovoljna kad društvo odlučuje umjesto nas? Ili smo svi mi samo figure u tuđim planovima?
Što biste vi učinili na mom mjestu? Da li ste ikada morali birati između ljubavi i ponosa?