Kad ti mir postane krivnja: Priča o tišini, ljubavi i odlasku

“Zašto nikad ne vičeš? Zašto nikad ne lupiš šakom o stol kao Jasmina iz susjedstva? Zar ti ništa nije važno?” – vikao je Dario, moj muž, dok su mu ruke drhtale iznad stola. Ja sam sjedila nasuprot njega, s rukama u krilu, gledajući u šalicu kave koja se lagano dimila. U toj tišini, koju je on nazivao prazninom, ja sam nalazila smisao. Ali njemu je to bilo previše – ili premalo, ovisno kako gledaš.

Sjećam se dana kad smo se upoznali. Bilo je ljeto, vruće kao što samo može biti u Mostaru. Dario je bio bučan, pun života, uvijek okružen ljudima. Ja sam bila ona koja sjedi sa strane, promatra, sluša. “Ti si kao povjetarac u sparnoj noći,” rekao mi je tada. “S tobom mogu disati.” Tada mu je moj mir bio spas.

Godine su prolazile. Preselili smo se u Zagreb zbog njegovog posla. Ja sam ostala raditi od kuće, prevodila sam tekstove i uživala u svakodnevnim ritualima: jutarnja kava na balkonu, miris svježe pečenog kruha, tišina između dva telefonska poziva. Dario je postajao sve nervozniji. “Ovdje ljudi žive brzo, a ti si još uvijek u svom Mostaru!” govorio bi. “Ne možeš tako! Moraš se boriti!”

Nisam znala kako da mu objasnim da se i ja borim – samo na svoj način. Borim se protiv buke, protiv stresa, protiv toga da izgubim sebe u svijetu koji stalno viče.

Sve je kulminiralo jedne zimske večeri. Vani je padao snijeg, rijetka pojava za mene, dijete s juga. Dario je došao kasno kući, mirisao je na alkohol i cigarete. “Ne mogu više ovako!” viknuo je čim je ušao. “Gušiš me tom svojom šutnjom! Trebam ženu koja će se boriti za mene, koja će pokazati da joj je stalo!”

“A što ako ja pokazujem na svoj način?” pitala sam tiho.

“Tvoj način nije dovoljan!” odgovorio je i zalupio vratima spavaće sobe.

Nakon toga više ništa nije bilo isto. Počeo je sve češće izlaziti, vraćati se kasno, a ja sam ostajala sama sa svojim mislima i knjigama. Ponekad bih sjela na balkon i gledala svjetla grada, pitajući se gdje sam pogriješila.

Jednog jutra, kad sam ustala, njega više nije bilo. Na stolu je ostavio poruku: “Odlazim. Trebam život koji diše glasnije od ovog tvog mira.” Nisam plakala. Samo sam sjedila dugo za stolom, osjećajući kako se tišina oko mene zgušnjava.

Prošli su mjeseci. Ljudi su šaputali iza leđa: “Vidiš li onu Mirelu? Muž joj otišao jer je bila previše mirna!” Majka me zvala svaki dan: “Dijete moje, možda si trebala biti malo oštrija. Muškarci vole kad žena pokaže zube.” Sestra Ivana mi je slala poruke: “Dođi kod mene u Sarajevo, ovdje ćeš se oporaviti.” Ali nisam mogla otići – moj dom je bio ovdje, u toj tišini koju sam gradila godinama.

Jedne večeri stigla mi je poruka od Darija: “Nedostaje mi tvoja tišina. Ovdje gdje sam sada svi viču, svi nešto traže. S tobom sam barem znao da mogu biti ono što jesam.” Nisam znala što da mu odgovorim. Je li moguće da ljudi shvate vrijednost nečega tek kad to izgube?

Počela sam više izlaziti – ne zato što sam htjela pobjeći od tišine, nego zato što sam htjela vidjeti ima li još ljudi poput mene. U knjižari sam upoznala Lejlu, ženu iz Tuzle koja je također prošla kroz razvod. “Moj bivši muž govorio je da sam previše emotivna,” rekla mi je jednom dok smo pile čaj. “A sad mi piše da mu nedostaje moj smijeh.” Smijale smo se zajedno toj ironiji života.

Polako sam učila voljeti sebe iznova. Prijavila sam se na tečaj crtanja, počela pisati kratke priče o ženama koje su preživjele oluje bez buke i vike. Našla sam posao u maloj izdavačkoj kući gdje su cijenili moj mir i preciznost.

Ali najteže su bile večeri kad bih legla u krevet i osjetila hladnu polovicu postelje. Tada bih se pitala: Je li moj mir zaista bio kriv? Ili su ljudi oko mene jednostavno navikli na buku toliko da ne znaju prepoznati vrijednost tišine?

Jednog dana srela sam Darija na tržnici Dolac. Izgledao je umorno, starije nego prije. Pogledao me i rekao: “Znaš, Mirela… možda sam pogriješio što sam otišao.” Samo sam se nasmiješila i rekla: “Možda smo oboje morali naučiti nešto o sebi.” Otišla sam bez osvrtanja.

Danas živim sama, ali nisam usamljena. Moj život nije savršen, ali je moj – tih, miran i ispunjen malim radostima koje drugi možda ne primjećuju.

Ponekad se pitam: Je li bolje biti miran i svoj ili bučan i tuđi? Može li tišina biti snaga ili će uvijek biti shvaćena kao slabost? Što vi mislite?