Kad mi je djed ostavio nasljedstvo, a majka i očuh me izdali – Cijena istine
“Ne možeš to učiniti, mama! To nije pošteno!” vikao sam kroz suze, dok su mi ruke drhtale iznad stola prepunog papira. Pogledala me hladno, kao da sam joj stranac. Očuh, Dragan, samo je slegnuo ramenima i nastavio listati testament. Djedova sahrana bila je jučer, a danas su već pokušavali izbrisati svaki trag onoga što smo on i ja zajedno gradili.
Djed Stjepan bio mi je sve. Otac kojeg nikad nisam imao, učitelj, prijatelj. Od malih nogu vodio me na pijacu u Sarajevu, učio kako se cijeni rad i poštenje. Kad je mama upoznala Dragana i preselili smo se u Zagreb, djed je ostao jedina konstanta u mom životu. Svako ljeto vraćao sam se njemu na selo kod Travnika, pomagao mu oko zemlje, slušao njegove priče o ratu, o gubitku i ponosu. Nikad nije imao puno, ali ono što je imao dijelio je sa mnom.
Kad se razbolio, bio sam uz njega. Mama je rijetko dolazila, uvijek je imala važnijeg posla u Zagrebu. Dragan je prezirao selo i sve što ima veze s “tim bosanskim korijenima”. Ali ja sam znao da djedu znači svaki moj dolazak. Posljednjih mjeseci života šapnuo mi je: “Sine, sve što imam – to je tvoje. Čuvaj zemlju, čuvaj uspomene. Ne daj nikome da ti to uzme.”
Nisam tada shvaćao koliko će te riječi biti važne.
Na sahrani su svi plakali, ali ja sam osjećao prazninu. Kad smo se vratili u Zagreb, mama je već imala spremne papire. “Djed ti je ostavio kuću i zemlju, ali znaš da to ne možeš sam održavati. Najbolje bi bilo da sve prodamo i podijelimo novac,” rekla je tonom koji nije dopuštao raspravu.
“Neću prodati! To je djedova želja!” odgovorio sam očajnički.
Dragan se umiješao: “Slušaj, Ivane, nisi više dijete. Taj komad zemlje ne vrijedi ništa. Mi znamo bolje što treba napraviti.”
U tom trenutku shvatio sam da sam sam protiv njih.
Počela je borba koja me slomila iznutra. Mama je angažirala odvjetnika i pokušala dokazati da djed nije bio pri zdravoj pameti kad mi je ostavio nasljedstvo. Dragan je širio glasine među rodbinom da sam manipulator koji želi sve za sebe. Prijatelji su se povukli – nitko nije htio birati stranu.
Noći sam provodio čitajući zakone i tražeći svaku moguću rupu koja bi mi pomogla zadržati ono što mi pripada. Svaki put kad bih nazvao mamu, razgovor bi završio svađom.
“Zašto mi to radiš? Zar ti nije stalo do mene?” pitao sam jednom.
“Stalo mi je do tebe, ali moraš biti realan! Život u Zagrebu nije jeftin! Djedova zemlja nam može svima pomoći!”
Ali meni nije bila važna zemlja – bila mi je važna uspomena na čovjeka koji me volio bezuvjetno.
Jednog dana stiglo mi je pismo od javnog bilježnika: mama i Dragan traže poništenje oporuke. Srce mi se slomilo. Otišao sam na grob djedu i plakao kao dijete.
“Djede, obećao sam ti… Ali ne znam mogu li više…”
U Zagrebu su me počeli izbjegavati čak i susjedi. Dragan je pričao kako sam nezahvalan sin koji želi uništiti obitelj zbog par kvadrata zemlje. Mama me gledala kao stranca svaki put kad bih došao kući.
Jedne večeri, dok sam sjedio u praznom stanu, zazvonio je telefon.
“Ivane… možda smo pretjerali,” čuo sam mamin slomljeni glas.
“Mama, izgubio sam sve – posao, prijatelje, tebe… A sve zbog toga što želim ispuniti djedovu želju. Zar ti to ne znači ništa?”
Tišina s druge strane bila je gora od bilo kakve svađe.
Na sudu sam bio sam protiv njih dvoje i njihovog odvjetnika. Izgubio sam – sudac je odlučio da se imovina podijeli jer “obiteljski interes nadilazi pojedinačne želje”. Ostao sam bez kuće, bez zemlje, bez majke.
Godinama nisam razgovarao s njom. Dragan ju je uvjerio da sam ja kriv za sve probleme koje su imali. Preselio sam se u Mostar, počeo ispočetka s malim poslom i nekoliko prijatelja koji nisu znali moju prošlost.
Ali svake noći sanjam djeda i naše ljetne dane pod starom kruškom kraj kuće koju više nemam.
Ponekad se pitam: Je li vrijedilo boriti se za istinu ako cijena toga bude gubitak svega drugog? Može li obitelj preživjeti pohlepu i izdaju ili smo svi mi samo žrtve vlastitih slabosti?
Što biste vi učinili na mom mjestu? Koliko daleko biste išli za pravdu – čak i kad vas to košta svega što ste voljeli?