„To je moj život, a ne vaš!” – Obiteljski ručak koji je sve promijenio

„Zašto uvijek moraš sve raditi po svome, Ivana?!” – mamina ruka zadrhtala je dok je spuštala žlicu na stol. Miris sarme širio se kuhinjom, ali nitko više nije mario za hranu. Sjedila sam između tate i mlađeg brata, osjećajući kako napetost raste sa svakom izgovorenom riječju.

Ivana je ustala od stola, oči su joj bile crvene, ali glas čvrst: „Zato što je to moj život, mama! Ne vaš! Dosta mi je da me stalno uspoređujete s Marinom i da očekujete da budem kao ona!”

Tata je pokušao smiriti situaciju: „Ivana, sjedni. Nismo ništa loše mislili, samo želimo najbolje za tebe.”

„Najbolje za mene ili najbolje za vas?” – odbrusila je. Pogledala me, tražeći podršku, ali nisam znala što reći. Osjećala sam se kao da stojim na rubu provalije – s jedne strane roditelji, s druge sestra koju volim, ali čije odluke ne razumijem.

Sve je počelo prije nekoliko mjeseci, kad je Ivana odlučila napustiti posao u banci i otvoriti malu galeriju u Sarajevu. Roditelji su poludjeli – „Tko još napušta siguran posao zbog nekakvih slika?” – ponavljala je mama danima. Tata je šutio, ali sam vidjela razočaranje u njegovim očima svaki put kad bi pogledao Ivanu.

Ja sam bila ta koja je uvijek igrala po pravilima. Završila sam ekonomiju u Zagrebu, zaposlila se u državnoj firmi, udala se za Mirka i rodila dvoje djece. Sve po šabloni. Ivana je uvijek bila drugačija – buntovna, kreativna, nemirna. I uvijek smo zbog toga bile uspoređivane.

„Ne možeš živjeti od umjetnosti! Što ćeš kad propadneš? Kome ćeš onda doći?” – mama nije prestajala ni na ručku. Ivana je šutjela, ali sam vidjela kako joj ruke drhte ispod stola.

Brat Ante pokušao je prebaciti temu: „Ajmo pričati o Dinamu, molim vas…”

Ali mama nije popuštala: „Marina nikad nije pravila ovakve probleme. Pogledaj nju – sve po redu, sve kako treba.”

Osjetila sam kako mi srce lupa. Nisam željela biti razlog Ivanine boli, ali nisam znala ni kako stati na njezinu stranu bez da povrijedim roditelje. Svi smo bili zarobljeni u toj maloj kuhinji, među zidovima prepunim obiteljskih slika i uspomena koje su sada prijetile da se rasprše.

Ivana je tada ustala i viknula: „Ne mogu više! Dosta mi je da me stalno uspoređujete s Marinom! Ja nisam ona i nikad neću biti!”

Vrata su zalupila za njom tako jako da su se tanjuri zatresli na stolu. Mama je zaplakala, tata je šutio gledajući u prazno, a ja sam ostala sjediti kao ukopana.

Te večeri nisam mogla zaspati. Mirko me pitao što se dogodilo, ali nisam imala snage pričati. U glavi su mi odzvanjale Ivanine riječi: „To je moj život, a ne vaš!”

Sljedećih dana mama me zvala svaki dan: „Jesi li pričala s Ivanom? Hoće li se vratiti? Kako može biti tako sebična?”

Nisam znala što reći. Ivana mi se nije javljala na poruke. Ante je otišao kod nje u Sarajevo, ali vratio se šutljiviji nego ikad.

Prošli su tjedni. Mama je postajala sve ogorčenija: „Zar smo mi krivi što smo joj sve dali? Zar nije mogla biti malo zahvalnija?”

Tata je šutio i povukao se u sebe. Počeo je više vremena provoditi u vrtu, daleko od svih.

Jednog dana skupila sam hrabrost i otišla kod Ivane. Galerija joj je bila mala, ali puna boja i života. Sjela sam nasuprot nje, gledajući slike koje su visile na zidovima.

„Zašto nisi došla ranije?” – pitala me tiho.

„Nisam znala što reći… Bojala sam se da ću pogriješiti.”

Ivana me pogledala s tugom: „Cijeli život pokušavam biti ono što oni žele. Ali više ne mogu. Ako ih to boli… žao mi je.”

Osjetila sam kako mi suze naviru na oči: „I meni je teško… Osjećam se kao da moram birati između tebe i njih.”

Zagrlile smo se prvi put nakon dugo vremena. Osjetila sam koliko mi nedostaje sestra kakva jest – nesavršena, tvrdoglava, ali iskrena.

Kad sam se vratila kući, mama me dočekala s pitanjem: „Jesi li ju nagovorila da se vrati?”

Samo sam odmahnula glavom: „Ne mogu joj narediti kako će živjeti.”

Mama je zaplakala još jače: „Onda smo izgubili obje kćeri…”

Tata me samo pogledao i tiho rekao: „Ponekad treba pustiti djecu da žive svoj život.”

Dani su prolazili, a obiteljski ručkovi više nisu bili isti. Svi smo osjećali prazninu koju ništa nije moglo ispuniti. Ponekad bih uhvatila mamu kako gleda stare slike nas dvije kao djevojčica i tiho plače.

Pitam se hoće li vrijeme zaliječiti ove rane ili će nas zauvijek ostaviti podijeljene? Je li moguće voljeti svoju obitelj i istovremeno biti svoj? Koliko daleko smijemo ići da bismo pronašli sebe?