Razvod u šezdesetpetoj: Kad ljubav kasno pokuca na vrata

“Zar stvarno misliš da je sad vrijeme za ovo? U šezdesetpetoj?” glas Ane odjekivao je kroz stan, dok je stajala ispred mene s rukama prekriženim na prsima. Pogledala me kao da sam joj upravo priznao najveću izdaju. Moje riječi visile su u zraku, teške i neizgovorene, a ja sam osjećao kako mi srce lupa kao da imam dvadeset, a ne šezdeset i pet godina.

Nisam joj mogao odgovoriti odmah. Gledao sam kroz prozor, na praznu ulicu ispod našeg zagrebačkog stana, gdje su nekad trčkarali naš sin Ivan i njegovi prijatelji. Sada je Ivan sa svojom obitelji u Njemačkoj, a naš stan je postao tih, prepun uspomena i tišine koja guši.

“Tadej, što ti je? Zar ti nije dosta svega što smo prošli?” nastavila je Ana, glas joj je drhtao. “Četrdeset godina zajedno! Zajedno smo gradili ovaj život, podizali Ivana, čekali unuke… A sad mi kažeš da želiš razvod? Da si se zaljubio u drugu ženu? U Lidiju?!”

Lidija. Samo njeno ime izazivalo je u meni osjećaj krivnje i uzbuđenja istovremeno. Lidiju sam upoznao prije dvije godine u knjižnici. Oboje smo tražili istu knjigu – roman Meše Selimovića. Nas dvoje, dvoje starijih ljudi među policama, nasmijali smo se toj slučajnosti. Počeli smo razgovarati o knjigama, o životu, o svemu onome o čemu Ana i ja već godinama nismo razgovarali.

S Anom su svi razgovori završavali na Ivanu i unucima. Svaki dan ista pitanja: “Jesi li čuo što je mala Petra naučila reći? Jesi li vidio slike iz Stuttgarta?” Nisam imao ništa protiv toga, ali osjećao sam se kao gost u vlastitom životu. Kao da više nisam potreban.

Lidija me slušala. Smijala se mojim šalama, pitala me o mojim snovima iz mladosti, o tome što bih volio raditi kad bih mogao birati. S njom sam se osjećao živim. Počeli smo se viđati češće – na kavi, u parku, na izložbama. Nikad ništa neprimjereno, barem isprva. Samo razgovori koji su mi vraćali osjećaj da vrijedim.

Ali onda su došli osjećaji. Prvi put nakon toliko godina osjetio sam leptiriće u trbuhu. I znao sam da moram biti iskren prema Ani.

“Ana…” pokušao sam smiriti glas. “Znam da zvuči suludo. Znam da ti ovo ne zaslužuješ. Ali ja… Ja više ne mogu živjeti ovako. Osjećam se kao duh u ovom stanu. Sve se vrti oko Ivana i djece, a nas dvoje smo nestali negdje putem. Lidija mi je pokazala da još uvijek mogu biti sretan. Da još uvijek mogu voljeti i biti voljen.”

Ana je zaplakala. Nikad je nisam vidio tako slomljenu. “A što će reći Ivan? Što će reći ljudi? Zar ti nije stalo do naše obitelji?”

Naravno da mi je stalo. Ali što vrijedi obitelj ako se svi pretvaramo? Ako živimo zajedno samo zato što tako treba?

Sljedećih tjedana atmosfera u stanu bila je ledena. Ana nije govorila sa mnom osim kad je morala. Ivan me zvao iz Njemačke: “Tata, što to radiš mami? Jesi li poludio? Ljudi se ne razvode u tvojim godinama!”

“Ivane, sine…” pokušao sam objasniti, ali nije htio slušati.

Prijatelji su me izbjegavali ili me gledali s podsmijehom. “Tadej našao ljubavnicu! U penziji!” smijali su se u kafiću kod Džemala na Trešnjevci.

Jedino Lidija nije sudila. “Zaslužuješ biti sretan,” rekla mi je tiho dok smo šetali Maksimirom. “Ali moraš biti siguran da to radiš zbog sebe, a ne zbog mene ili bijega od samoće.”

Noći su mi bile najteže. Ležao bih budan, gledao Anu kako spava okrenuta leđima i pitao se jesam li čudovište. Jesam li sebičan? Imam li pravo na sreću kad to znači slomiti srce ženi koja mi je bila sve?

Jednog jutra Ana mi je ostavila poruku na stolu: “Ako odlaziš, idi odmah. Ne mogu više živjeti ovako.” Spakirao sam nekoliko stvari i otišao kod Lidije.

Prva noć bez Ane bila je najteža u mom životu. Lidija me držala za ruku dok sam plakao kao dijete.

Prošlo je nekoliko mjeseci otkako sam otišao. Ivan mi se još uvijek ne javlja, Ana mi šalje samo kratke poruke o papirologiji za razvod. Prijatelji su podijeljeni – neki me razumiju, većina ne.

Ali ja… Ja sam prvi put nakon dugo vremena miran sa sobom. Lidija i ja živimo skromno, ali svaki dan razgovaramo o svemu – o prošlosti, budućnosti, strahovima i nadama.

Ponekad se pitam: Jesam li izdao svoju obitelj ili sam napokon bio iskren prema sebi? Ima li čovjek pravo na novu ljubav kad svi misle da mu je vrijeme isteklo?

Što vi mislite – jesam li pogriješio ili sam napokon pronašao hrabrost za život kakav želim?