„Ne, mama. Više nas nećeš posjećivati. Ni danas, ni sutra, ni iduće godine.” — Priča o kraju strpljenja u jednoj zagrebačkoj obitelji

„Ne, mama. Više nas nećeš posjećivati. Ni danas, ni sutra, ni iduće godine.”

Te riječi su mi gorjele na jeziku dok sam stajala nasred dnevnog boravka, ruku stisnutih u šake, gledajući u oči svoju svekrvu Ankicu. Osjetila sam kako mi srce lupa kao da će iskočiti iz prsa, a u glavi mi je odzvanjalo: „Dosta je.”

Sve je počelo prije pet godina, kad sam se udala za Ivana. On je bio sve što sam željela — topao, pažljiv, tih, možda čak i previše tih. Njegova majka Ankica odmah mi je dala do znanja da „njen sin zaslužuje najbolje” i da će ona uvijek biti tu „da ga zaštiti”. Prvih nekoliko mjeseci sam šutjela, pokušavala razumjeti, opravdavala njezine upade u naš stan na Trešnjevci bez najave, komentare o mojoj kuhinji („Kod nas se sarma ne radi tako!”), pa čak i sitne podbadanja pred Ivanom („Jesi li siguran da ti je ovo dovoljno slano?”).

Ali s vremenom su te sitnice postale svakodnevica. Svaki vikend Ankica bi dolazila s vrećicama iz dućana, otvarala frižider i slagala hranu po svom. „Ovo ti je pokvareno, ovo treba baciti”, govorila bi dok bi izbacivala moju domaću juhu i stavljala svoje zamotuljke. Ivan bi samo slegnuo ramenima: „Pusti je, znaš kakva je.”

Jednog dana, dok sam pokušavala uspavati našu kćer Luciju, Ankica je upala u sobu bez kucanja. „Daj mi dijete, ti to ne znaš”, rekla je i uzela Luciju iz mog naručja. Osjetila sam kako mi se suze skupljaju u očima od nemoći. Kasnije sam Ivanu rekla: „Ne mogu više ovako. Ovo nije tvoj dom, ovo je njezin.” On je samo šutio.

Moja prijateljica Mirela često mi je govorila: „Moraš joj postaviti granice. Ako ti ne kažeš dosta, nitko neće.” Ali kako reći ženi koja se ponaša kao da joj sve pripada? Kako reći mužu koji ne vidi problem?

Jednog petka navečer, dok smo večerali, Ankica je opet došla bez najave. Sjela je za stol i počela pričati o tome kako bi bilo bolje da Lucija ide kod nje na vikende jer „ti si stalno umorna”. Pogledala sam Ivana očekujući da će nešto reći, ali on je samo gledao u tanjur.

„Ankice”, rekla sam tiho ali odlučno, „molim te da nas najaviš kad dolaziš.”

Ona me pogledala kao da sam joj pljusku opalila. „Što si rekla?”

„Rekla sam da bih voljela da nas najaviš prije nego dođeš. I da poštuješ naš prostor.”

Ivan je tada prvi put podigao pogled: „Ajde, mama, možda stvarno možeš nazvati prije nego dođeš.”

Ankica je ustala od stola i počela vikati: „Eto što sam dočekala! Da me vlastita snaha izbacuje iz kuće mog sina! Sram vas bilo oboje!”

Te noći nisam spavala. Ivan je šutio cijelo vrijeme. U meni se miješala ljutnja i tuga. Osjećala sam se kao uljez u vlastitom domu.

Sljedećih tjedana Ankica nije dolazila, ali je slala poruke Ivanu: „Jesi li dobro? Je li te ona opet naljutila?” Ivan bi ih samo prešutio ili mi pokazao s osmijehom: „Ma pusti je.”

Ali ja nisam mogla pustiti. Osjećala sam kako me guši ta neizrečena napetost. Počela sam izbjegavati vlastiti stan, odlaziti kod Mirele ili šetati s Lucijom satima.

Jednog dana, dok sam slagala rublje, Lucija me pitala: „Mama, zašto si tužna?” Nisam znala što reći. Kako objasniti djetetu da se boriš za pravo na mir u vlastitom domu?

Tada sam odlučila — moram razgovarati s Ivanom. Te večeri sjeli smo na kauč.

„Ivane”, počela sam tiho, „ako ti ne možeš postaviti granice svojoj mami, ja ću morati.”

On me gledao zbunjeno: „Ali ona to ne radi iz zloće…”

„Možda ne radi iz zloće, ali meni čini zlo. Osjećam se kao gost u svom životu. Ako ti ne možeš reći ‘dosta’, ja ću morati.”

Ivan je šutio dugo. Znao je da mislim ozbiljno.

Sljedeće subote Ankica se pojavila na vratima s kolačima i osmijehom kao da se ništa nije dogodilo.

„Dobar dan”, rekla sam hladno.

„Došla sam vidjeti Luciju.”

„Ne možeš danas ući”, rekla sam mirno ali čvrsto. „Molim te da nas ubuduće nazoveš prije dolaska. I da poštuješ naše odluke.”

Ankica me gledala kao da sam joj nož zabola u srce.

„Ne mogu vjerovati… Ivan?!”

Ivan je stajao iza mene i prvi put rekao: „Mama, ovo je naš dom. Molim te.”

Zatvorila sam vrata i osjetila olakšanje pomiješano sa strahom — što sad?

Tjedni su prolazili. Ankica više nije dolazila bez najave. Ivan i ja smo počeli razgovarati otvorenije nego ikad prije. Bilo je teško, ali osjećala sam da napokon dišem.

Ponekad se pitam jesam li bila preoštra? Je li moguće imati miran dom bez žrtvovanja sebe?

Što vi mislite — gdje završava strpljenje i počinje pravo na vlastiti život?