Deseto dijete: Između očekivanja i vlastitih snova
“Ako opet bude curica, Jasmina, šta ćemo onda?” glas moga muža Edina parao je tišinu kuhinje, dok sam rezala luk za večeru. Ruke su mi drhtale, a suze su mi već pekle oči – od luka ili od riječi, nisam bila sigurna. Iza Edina, na vratima, stajala je njegova majka, nana Šemsa, s rukama prekriženim na prsima i pogledom koji je govorio više od hiljadu riječi.
“Jasmina, znaš da je vrijeme… Deseto dijete. Mora biti sin. Moraš se više truditi!” rekla je tiho, ali odlučno, kao da ja imam moć nad sudbinom, kao da sam ja ta koja bira hoće li biti djevojčica ili dječak.
Imam 38 godina i devet kćeri. Svaka od njih je posebna, svaka je moje srce, ali u ovom selu na rubu Bosne, to kao da ništa ne znači. Svaki put kad bih rodila curicu, čestitali bi mi s pola srca. “Bit će drugi put sin”, govorili bi. A ja bih se smiješila iako mi je duša krvarila.
Odrasla sam u malom mjestu kod Travnika, gdje su žene uvijek bile tihe, poslušne, gdje se znao red – žena rađa, kuha, šuti. Moja mama je rodila sedmero djece i nikad nije podigla glas. Ja sam sanjala drugačiji život – željela sam biti učiteljica, putovati, možda čak živjeti u Zagrebu kod tetke Mirele. Ali snovi su se raspršili kad sam s 19 godina obukla bijelu haljinu i postala Edinova žena.
Prva trudnoća – svi su slavili. Druga – opet radost. Treća – već su počeli šaputati. Četvrta, peta… deveta – šapat se pretvorio u tihe osude. “Jadna Jasmina, ne može mu dati sina.” A Edin? On me volio na svoj način, ali svaki put kad bi čuo da je opet curica, lice bi mu potamnilo.
Sada sjedim na rubu kreveta u sobi punoj dječjih igračaka i razmišljam: što ako opet bude djevojčica? Što ako nikad ne rodim sina? Hoće li me Edin još voljeti? Hoće li me nana Šemsa izbaciti iz kuće? Hoću li ikada biti više od “majke devet kćeri”?
Jedne večeri, dok su djevojčice spavale, Edin je došao tiho u sobu. “Jasmina… znaš da te volim. Ali… znaš i ti što porodica očekuje. Ne mogu više slušati ljude u selu kako govore da sam slab muškarac jer nemam sina.”
Pogledala sam ga kroz suze: “A što ja? Jesam li ja samo inkubator za tvoje nasljednike? Jesi li ikad pitao kako se osjećam? Jesi li ikad pitao što ja želim?”
Nije odgovorio. Samo je sjeo na krevet i pokrio lice rukama.
Sljedećih dana svekrva je sve češće dolazila u moju sobu s “savjetima” – šta jesti, kako spavati, koje molitve učiti da bi dijete bilo muško. Donosila mi je čajeve od koprive i pričala priče o ženama koje su rodile po dvanaestero djece dok nisu dobile sina.
Moje kćeri su osjećale napetost. Najstarija, Lejla, imala je samo 17 godina ali već je znala previše o boli i šutnji. Jedne noći došla je do mene: “Mama, nemoj plakati. Mi te volimo. Nije važno što selo misli.”
Zagrlila sam je i plakala kao dijete. U tom zagrljaju osjetila sam snagu koju nisam znala da imam.
Ali pritisak nije prestajao. Jednog dana Edin je donio prijedlog: “Ako ni ovo dijete nije sin… možda bismo mogli pokušati još jednom? Ili… možda bih mogao uzeti drugu ženu?”
Te riječi su me slomile. Osjetila sam kako mi se tlo pod nogama ruši. Nisam znala što reći. Samo sam šutjela i gledala kroz prozor u maglu koja se spuštala niz brdo.
Noći su postale duge i teške. Sanjala sam o bijegu – o tome da uzmem svoje djevojčice i pobjegnem kod tetke Mirele u Zagreb. Ali gdje bih išla s devetoro djece? Tko bi me primio? Kako bih preživjela?
Jednog jutra odlučila sam otići kod župnika fra Ivana po savjet. Slušao me pažljivo dok sam mu pričala o svemu – o pritisku, strahu, snovima koje sam zakopala duboko u sebi.
“Jasmina,” rekao je tiho, “Bog ti je dao devet prekrasnih kćeri. To nije prokletstvo nego blagoslov. Ali moraš pronaći snagu u sebi da kažeš što želiš. Tvoja vrijednost nije u tome koliko sinova rodiš nego kakva si osoba i majka.”
Te riječi su mi dale novu snagu. Počela sam razgovarati s kćerima o njihovim snovima – Lejla želi biti doktorica, Ajla sanja o glumištu u Sarajevu, Hana voli crtati… Počela sam ih poticati da sanjaju ono što ja nisam smjela.
Kad je došao dan poroda, cijelo selo je čekalo vijesti. Nana Šemsa je sjedila ispred kuće s brojanicom u ruci. Edin je hodao gore-dolje po dvorištu.
Rodila sam djevojčicu.
Kad su mi je stavili u naručje, znala sam da neću plakati od tuge nego od ponosa. Pogledala sam Edina u oči i rekla: “Ovo je naša deseta princeza. I zadnja! Ja više ne mogu i neću!”
Nana Šemsa je okrenula glavu i otišla iz sobe bez riječi. Edin je dugo šutio pa poljubio bebu u čelo.
Danas znam da nisam samo majka devet (sad deset) kćeri – ja sam žena koja ima pravo na svoje snove i glas.
Ponekad se pitam: Koliko nas još šuti pod teretom tuđih očekivanja? Kada ćemo naučiti reći: dosta je!?