Kad se snovi o miru pretvore u noćnu moru: Život pod istim krovom s punicom
“Jelena, jesi li opet ostavila svjetlo upaljeno u hodniku? Struja se ne plaća sama!” – glas punice, gromoglasan i oštar, razbio je tišinu jutra dok sam pokušavala skuhati kavu. Ruke su mi drhtale dok sam stavljala džezvu na štednjak. Pogledala sam prema prozoru, prema onoj istoj magli što se svako jutro lijeno vuče preko dvorišta, i pitala se: kako sam ovdje završila?
Prije manje od godinu dana, Marko i ja smo živjeli u malom stanu u Sarajevu. Imali smo svoj mir, svoje rituale, svoje sitne svađe i pomirenja. Sve je bilo naše – čak i problemi. Kad bi nestalo tople vode ili kad bi susjeda s trećeg kata opet zalila stubište, znala sam da ću to riješiti sama. Ali sada… sada više ništa nije bilo moje.
Marko je bio taj koji je predložio preseljenje. “Moja mama ima veliku kuću na selu, Jelena. Možemo uštedjeti za naše vlastito mjesto, a ona će nam pomoći s djecom kad ih budemo imali.” Nisam bila oduševljena, ali popustila sam. Uvjeravala sam sebe da je to samo privremeno, da će nam biti lakše. Nisam znala koliko će me to koštati.
Prvi tjedni bili su puni lažne nade. Punica, Mara, dočekala nas je s osmijehom i pogačom na stolu. “Samo vi budite kao kod kuće!” govorila je, ali ubrzo sam shvatila da to znači biti kao kod nje kuće – po njenim pravilima.
“Jelena, ne pere se veš utorkom, tad se mijenja voda u bunaru!” – vikala bi iz dvorišta dok sam pokušavala objasniti Marku da mi fali gradska vreva. On bi samo slegnuo ramenima: “Ma pusti je, naviknut ćeš se.”
Ali nisam se navikla. Svaki moj korak bio je pod povećalom. Ako bih kasnila s ručkom, Mara bi već nestrpljivo lupkala prstima po stolu. Ako bih izašla prošetati sama, pitala bi me gdje idem i zašto Marko nije s mnom. Najgore je bilo navečer, kad bih pokušala čitati knjigu u sobi – uvijek bi netko pokucao: “Jelena, možeš li mi pomoći oko zimnice?”
Jednog dana, dok sam vješala veš na dvorištu, čula sam kako Mara priča susjedi Ljubici: “Ma znaš, Jelena nije baš za selo… Navikla ona na kafiće i šetnje po gradu. Nije to za nju.” Osjetila sam kako mi lice gori od srama i bijesa. Nisam joj ništa rekla, ali te riječi su mi odzvanjale u glavi danima.
Počeli su i prvi pravi sukobi s Markom. “Zašto joj ne kažeš da nas pusti na miru?” pitala sam ga jedne večeri dok smo ležali u krevetu. On je samo uzdahnuo: “Znaš kakva je ona… Ne želi zlo, samo želi pomoći.”
Ali meni njena pomoć nije trebala. Trebala mi je sloboda. Trebalo mi je moje vrijeme, moji rituali, moj mir. Počela sam sve više izbjegavati zajedničke obroke i razgovore. Mara je to primijetila i postajala sve hladnija.
Jednog popodneva, dok sam sjedila na klupi iza kuće i gledala zalazak sunca, došla je do mene.
“Jelena, znam da ti nije lako ovdje. Ali ovo je moj dom i ovdje vrijede moja pravila. Ako ti ne odgovara…”
Nije završila rečenicu, ali nije ni morala. Znala sam što želi reći.
Te noći nisam mogla spavati. Razmišljala sam o svom starom životu – o prijateljicama iz grada, o subotnjim kavama na Baščaršiji, o osjećaju da pripadam negdje. Ovdje sam bila samo gost koji stalno smeta.
Sutradan sam pokušala razgovarati s Markom.
“Ne mogu više ovako,” rekla sam tiho dok smo sjedili za stolom.
“Što hoćeš da radimo? Nema novca za stanarinu u gradu… Mama nam pomaže koliko može,” odgovorio je umorno.
“Ali ja više nisam ja! Osjećam se kao da nestajem!”
Marko je šutio dugo. Znao je da govorim istinu, ali nije imao rješenja.
Dani su prolazili u istoj monotoniji – kontrola, nesporazumi, tišina između mene i Marka koja je postajala sve gušća. Počela sam sanjati o bijegu – o tome da spakiram kofere i vratim se u grad, makar u podstanarsku sobu.
Jednog jutra, Mara je pronašla moju bilježnicu s pjesmama koje pišem još od srednje škole.
“Šta je ovo? Pišeš o tome kako ti je teško ovdje? Zar ti nismo dali sve?”
Pogledala sam je u oči i prvi put nisam spustila pogled.
“Dali ste mi krov nad glavom, ali ste mi uzeli dušu,” odgovorila sam tiho.
Nakon toga više ništa nije bilo isto. Mara me izbjegavala, Marko je bio još povučeniji. Ja sam svaki dan brojala dane do trenutka kad ću skupiti dovoljno hrabrosti (ili novca) da odem.
I sad vas pitam: koliko vrijedi miran dom ako u njemu nemaš sebe? Je li bolje biti gost u tuđoj kući ili gospodar vlastite samoće?