Sve za obitelj: Istina iza obiteljskog stola

“Što to znači, Ljiljana? Sugeriraš da ne znam kuhati ili da bih trebala biti kuharica?” Ivana je vikala tako glasno da su se svi u restoranu okrenuli prema našem stolu. Moj sin Tomislav sjedio je pored nje, blijed kao krpa, dok je moj muž Zdravko pokušavao smiriti situaciju tihim šaptom: “Ivana, molim te, smiri se…” Ali Ivana nije popuštala. U rukama je držala kutiju s novim setom profesionalnih noževa za kuhanje – poklon koji joj je Tomislav kupio za godišnjicu braka.

U tom trenutku, osjećala sam kako mi srce lupa u grudima. Pogledala sam oko sebe, tražeći podršku u očima svoje kćeri Ane, ali ona je samo slegnula ramenima i spustila pogled. Svi su šutjeli, a ja sam osjećala kako mi se obrazi crvene od srama. “Ivana, dušo, to je samo poklon… Tomislav je mislio da će ti biti koristan, voliš kuhati…” pokušala sam objasniti, ali ona me prekinula:

“Ne treba mi nitko sugerirati što bih trebala raditi! Ako mislite da sam ovdje samo da kuham i čistim, varate se!”

U meni se nešto slomilo. Cijeli život sam slušala kako je obitelj najvažnija. Moji roditelji, baka i djed – svi su me učili: prvo dom, pa sve ostalo. Nikad nisam kupila sebi novu haljinu dok djeca nisu imala sve što im treba. Zdravko i ja smo radili po dva posla da bismo Ani platili fakultet u Zagrebu i Tomislavu vozački ispit. Kad smo napokon otplatili kredit za stan u Novom Zagrebu, osjećala sam ponos – izgradili smo nešto za svoju djecu.

Ali sada, gledajući Ivanu kako drži taj poklon kao uvredu, pitala sam se gdje smo pogriješili. Tomislav je uvijek bio povučen, dobar dečko. Kad je doveo Ivanu kući prvi put, bila sam sretna što je našao nekoga tko ga voli. Ali od početka sam osjećala da nešto nije u redu – Ivana je bila ambiciozna, glasna, uvijek spremna na raspravu. Možda sam bila previše tradicionalna? Možda nisam znala prihvatiti novu generaciju?

Restoran je bio pun ljudi – subota navečer u centru Zagreba. Konobarica nam je prišla s nelagodnim osmijehom: “Je li sve u redu? Trebate li još nešto?” Zdravko joj je odmahnuo glavom i zamolio još jednu bocu vina. Ivana je ustala od stola i krenula prema toaletu, ostavljajući nas u tišini.

“Mama, možda si stvarno trebala pitati što bi htjela za poklon…” Ana je tiho progovorila. Osjetila sam knedlu u grlu. “Zar nije normalno da muž kupi ženi nešto korisno?” pitala sam, više sebe nego njih. Tomislav je šutio.

Kad se Ivana vratila, oči su joj bile crvene. Sjela je i tiho rekla: “Oprostite na sceni. Samo… osjećam se kao da me nitko ne vidi osim kao domaćicu.” Tomislav ju je zagrlio. “Nisi samo to, znaš da te volim zbog svega što jesi.” Pogledala sam ih i osjetila tugu – možda sam i ja kriva što sam cijeli život bila samo majka i supruga.

Sjećam se dana kad sam prvi put ostavila Anu kod bake da bih otišla na posao. Plakala sam cijelim putem do tramvaja broj 7. Moja mama mi je rekla: “Sve za obitelj, Ljiljana. Djeca će ti biti zahvalna jednog dana.” Ali sada, kad su odrasli, osjećam se kao stranac u vlastitoj kući.

Zdravko me pogladio po ruci: “Bit će sve dobro.” Ali hoće li? Nakon večere vratili smo se kući u tišini. Tomislav i Ivana otišli su svojim putem, Ana se povukla u svoju sobu. Sjela sam na kauč i gledala stare fotografije – rođendani, izleti na Plitvice, ljetovanja u Makarskoj. Svi smo se smijali na tim slikama.

Sljedećih dana atmosfera u obitelji bila je napeta. Ivana nije dolazila na nedjeljni ručak. Tomislav mi je slao poruke: “Mama, pusti malo Ivanu na miru.” Ana mi je rekla: “Možda bi trebala više misliti na sebe.” Ali kako? Cijeli život sam bila tu za njih.

Jednog popodneva nazvala me susjeda Marija: “Čujem da si imala scenu u restoranu… Znaš kako ljudi pričaju.” Osjetila sam sram i ljutnju – zar ni tu ne mogu imati mira?

Nakon nekoliko tjedana odlučila sam otići kod psihologinje. Prvi put u životu priznala sam sebi da mi treba pomoć. “Ljiljana,” rekla mi je draga žena po imenu Sanja, “vrijeme je da pronađete sebe izvan uloge majke i supruge.” Plakala sam cijelu seansu.

Polako sam počela raditi male stvari za sebe – otišla sam na kavu s prijateljicama iz mladosti, upisala tečaj slikanja u Kulturnom centru Dubrava. Počela sam pisati dnevnik.

Jednog dana Ana mi je rekla: “Mama, ponosna sam na tebe.” Osjetila sam toplinu koju dugo nisam osjećala.

Ivana i ja još uvijek nismo bliske kao prije incidenta, ali polako gradimo novi odnos – ovaj put s više razumijevanja i manje očekivanja.

Ponekad se pitam: Je li moguće biti dobra majka i supruga, a pritom ne izgubiti sebe? Gdje završava žrtva za obitelj i počinje pravo na vlastitu sreću? Što vi mislite – jesmo li mi žene previše naučene žrtvovati se ili je vrijeme da naučimo reći “dosta”?