Kad srce ne bira: Između sina i unuka – priča bake Ljubice

“Ljubice, šta ćeš sad? Ne možeš sama sve izdržati!” – glas susjede Milke parao je tišinu dok sam u rano jutro cijepala drva iza kuće. Ruke su mi drhtale, ne od hladnoće, već od nemoći i srama koji me pratio otkako je Marko otišao. Selo šuti, ali pogledi govore više od riječi. Svi znaju da je moj sin ostavio ženu i dijete, a ja sam ostala da biram između majčinske ljubavi i odgovornosti prema malom Ivanu.

Marko je bio moje jedino dijete. Rođen u ratnim godinama, odrastao je u nestašici, ali nikad mu ništa nije falilo dok sam ja bila živa. Kad se oženio s Anom, mislila sam da će napokon imati mirnu kuću i sreću koju nisam imala s njegovim ocem. Ali život ne bira uvijek najbolje puteve. Marko je počeo piti, vraćao se kasno, a onda su došle i prve svađe. Ana je plakala, ja sam pokušavala smiriti situaciju, ali ništa nije pomagalo.

Jedne noći, kad je Ivan imao samo četiri godine, Marko je nestao. Ostavio je poruku na stolu: “Ne mogu više. Oprostite.” Ana se slomila. Ubrzo nakon toga, otišla je kod svojih roditelja u Osijek, a mene ostavila s Ivanom. “Ti si mu baka, ti ćeš znati bolje od mene kako dalje,” rekla mi je kroz suze.

Od tada su prošle tri godine. Ivan sada ima sedam godina i svaki dan me pita: “Bako, kad će tata doći?” Lažem ga da radi daleko, da će se vratiti kad zaradi dovoljno novca. A istina je da ni sama ne znam gdje je Marko. Ponekad mi dođe da ga proklinjem, ali onda se sjetim onih dana kad smo zajedno sadili krumpir u vrtu i kad mi je govorio: “Mama, jednog dana ću ti vratiti sve što si učinila za mene.” Gdje je nestao taj dječak iz mojih uspomena?

Selo nije imalo milosti. Na pijaci me izbjegavaju, šapuću iza leđa: “Eto ti, Ljubice, kako si ga razmazila! Sad vidiš!” Milka mi ponekad donese kruh ili mlijeko, ali ni ona ne može sakriti sažaljenje u očima. Najteže mi pada kad Ivan dođe iz škole i kaže: “Bako, djeca kažu da nemam ni mamu ni tatu. Samo tebe imam.” Tad mi srce pukne na pola.

Jednog dana, dok sam prala rublje na staroj dasci kraj bunara, došla je općinska socijalna radnica, gospođa Sanja. “Ljubice, znate da nije lako odgajati dijete u ovakvim uvjetima. Razmišljali smo… možda bi bilo bolje da Ivan ode u dom?” Pogledala sam je kao da me udarila šakom u lice. “Ne dam ga! On je sve što imam!” viknula sam kroz suze.

Te noći nisam spavala. Gledala sam Ivana kako spava sklupčan uz mene pod starim pokrivačem. Razmišljala sam o svemu što sam izgubila – muža koji je poginuo na ratištu, sina koji se izgubio u alkoholu i bijegu od odgovornosti, snahu koja nije izdržala teret života na selu. Ostala sam samo ja i ovo dijete koje nije tražilo ništa osim malo ljubavi i sigurnosti.

Počela sam raditi po kućama – čistila sam kod susjede Zore, pomagala kod starog Pere oko stoke. Svaki dinar sam štedjela za Ivanove knjige i cipele. Ponekad bih sjela navečer uz prozor i molila Boga da mi da snage da izdržim još jedan dan.

Jednog popodneva, dok smo Ivan i ja slagali drva za zimu, začula sam poznati glas iza leđa: “Mama…” Okrenula sam se i vidjela Marka – mršavog, zaraslog, s pogledom punim srama. Ivan je potrčao prema njemu: “Tata!” Marko ga je podigao u naručje i zaplakao kao dijete.

“Oprosti mi, mama… Nisam znao kud sa sobom. Bio sam kukavica,” šapnuo mi je dok smo sjedili za stolom te večeri. Nisam znala što reći – dio mene ga je želio zagrliti, drugi dio ga je mrzio zbog svega što nam je učinio.

Selo se opet uzburkalo – neki su govorili da sam luda što sam ga pustila natrag u kuću, drugi su šutjeli i gledali sa strane. Ali ja sam znala jedno: Ivan treba oca, koliko god taj otac bio slomljen.

Marko se trudio – našao je posao kod lokalnog stolara, prestao piti. Ali povjerenje se teško vraća. Svaku večer prije spavanja gledala sam ih obojicu i pitala se: jesam li dobro učinila što sam mu dala drugu šansu? Hoće li Ivan jednog dana razumjeti sve žrtve koje sam podnijela?

I sada, kad sjedim sama na klupi ispred kuće dok Ivan i Marko slažu drva za zimu, pitam se: može li se obitelj ponovno sastaviti kad jednom pukne? Je li ljubav dovoljna da zalijepi sve ono što je život razbio?

Što biste vi učinili na mom mjestu? Može li srce ikada zaboraviti izdaju vlastitog djeteta?