Moja unuka nestaje pred mojim očima: Smijem li je spasiti od porodične tragedije?
“Ema, dušo, jesi li gladna?” moj glas odjekuje kroz polupraznu kuhinju, ali ona samo slegne ramenima i nastavi gledati kroz prozor. Njene oči su nekad bile svijetle, pune života, a sada su mutne, kao da gledaju nešto što mi odrasli više ne možemo vidjeti.
Sjedim za stolom i vrtim žlicu u hladnoj kavi. U drugoj sobi čujem kako se moja kćerka Ivana i mlađa unuka Lana opet prepiru. “Zašto si joj uzela majicu? Znaš da joj to smeta!” Ivana viče, a Lana joj odgovara prkosno: “Pa šta, ionako joj ništa ne treba! Samo šuti i bulji u zid!”
Ema se trzne na te riječi, ali ne kaže ništa. Srce mi se steže. Sjećam se dana kad je Ema bila vesela djevojčica, uvijek prva u igri, uvijek spremna pomoći Lani oko zadaće. Sad je sjena same sebe.
“Bako, mogu li kod tebe prespavati večeras?” pita me tiho kad Lana i Ivana izađu iz kuće. “Naravno, dušo. Uvijek možeš.”
Kasnije te večeri, dok joj spremam krevet, pokušavam započeti razgovor. “Ema, znaš da mi možeš sve reći?” Ona samo slegne ramenima. “Sve je ok, bako.” Ali nije. Vidim to po tome kako joj ruke drhte dok navlači pidžamu, po tome kako izbjegava pogledati me u oči.
Sutradan Ivana dolazi po nju ranije nego inače. “Zašto si je zadržala? Mora u školu!” viče na mene pred cijelim haustorom. “Ivana, molim te, smiri se. Ema nije dobro…” pokušavam objasniti, ali ona me prekida: “Ne miješaj se! To je moja djeca! Znaš li ti koliko mi je teško? Samo mi još ti fališ sa svojim savjetima!”
Gledam kako Ema spušta glavu i šuti. Lana stoji iza majke i koluta očima. Osjećam nemoć, ali i bijes. Zar stvarno ne vide koliko je Ema loše?
Te noći ne mogu spavati. Sjećanja naviru: kako sam ja bila mlada majka u Sarajevu, kako sam bježala s Ivanom kroz granate do Zagreba. Koliko sam puta poželjela da mi netko pruži ruku pomoći? Da mi kaže: “Nisi sama.” Ali tada nije bilo nikoga.
Sljedećih dana Ema postaje još povučenija. Ne jede, ne priča ni sa kim. Jednog popodneva dolazim kod njih bez najave. Ivana sjedi za računalom i nervozno tipka. Lana gleda TikTok na mobitelu. Ema leži na krevetu, okrenuta licem prema zidu.
“Ivana, moramo razgovarati,” kažem odlučno. Ona uzdahne: “Opet ti… Šta sad?”
“Ema nije dobro. Treba pomoć. Možda bi trebala razgovarati s nekim stručnim…”
“Ne treba njoj psiholog! Samo je razmažena! Svi danas nešto izmišljaju! Kad sam ja bila mala, niko nas nije pitao kako smo!”
“Možda je baš to problem,” kažem tiho.
Ivana ustaje i odlazi u kuhinju zalupivši vratima. Lana me gleda ispod oka: “Bako, nemoj više dolaziti ako ćeš samo prigovarati.”
Odlazim kući slomljena. Satima sjedim u mraku i vrtim u glavi sve što sam rekla i što nisam imala hrabrosti reći.
Nekoliko dana kasnije Ema mi šalje poruku: “Bako, mogu li opet doći kod tebe?” Srce mi poskoči od olakšanja i straha istovremeno.
Kad dolazi, vidim da je još mršavija. Donosim joj juhu koju je voljela kao mala. Jede polako, ali pojede sve.
“Bako…” počinje tiho. “Ne znam šta da radim. Mama stalno viče na mene ili na Lanu. Lana me stalno zadirkuje. U školi me niko ne primjećuje… Nekad poželim samo nestati.”
Osjećam suze u očima dok je grlim. “Dušo moja, nisi sama. Zajedno ćemo pronaći način da ti bude bolje.”
Te večeri zovem svog prijatelja psihologa iz susjedstva, gospodina Džemala. Objašnjavam mu situaciju.
“Dovedi je sutra kod mene na razgovor,” kaže on smireno.
Sljedećeg dana vodim Emu kod Džemala. Sjedi ispred njega stisnutih šaka, ali nakon pola sata razgovora vidim da joj lice postaje opuštenije.
Kad se vraćamo kući, pita me: “Bako, misliš li da će mama biti ljuta što sam išla kod psihologa?”
“Možda hoće, ali tvoje zdravlje je važnije od njene ljutnje,” odgovaram odlučno.
Navečer me zove Ivana: “Čula sam da si vodila Emu kod psihologa! Kako si mogla bez mog dopuštenja?”
“Ivana, molim te… Vidiš li ti svoju kćerku? Gubi se pred tvojim očima! Ako sad ne reagiramo, možda će biti kasno!”
S druge strane čujem tišinu pa jecaj.
“Ne znam više šta da radim… Sve mi se raspada…”
“Nisi sama,” kažem joj nježno. “I ja sam tu za tebe. Ali moramo zajedno pomoći Emi.”
Sljedećih tjedana stvari se polako mijenjaju. Ivana odlazi na razgovor kod Džemala sama. Lana počinje provoditi više vremena s Emom umjesto da je zadirkuje. Ema se polako vraća sebi – smiješi se češće, jede bolje, ponekad čak i zapjeva dok pere suđe.
Ali još uvijek osjećam strah – što ako sve ovo nije dovoljno? Što ako smo prekasno reagirali?
Ponekad se pitam: Jesmo li mi Balkanci previše tvrdoglavi da priznamo kad nam treba pomoć? Koliko još djece mora nestati pred našim očima prije nego što shvatimo da šutnja nije rješenje?