Neizdrživi teret: Tajne iz prošlosti mog muža koje su uništile naš dom
“Znaš li ti uopće koliko si me povrijedio?” viknula sam, držeći u ruci izvod s banke na kojem je jasno pisalo: uplata za kredit na ime Marija Kovačević. Ivan je sjedio za kuhinjskim stolom, pogleda prikovanog za pod, šutio je kao da će tišina izbrisati ono što sam upravo otkrila. Srce mi je lupalo tako glasno da sam mislila da će mi iskočiti iz grudi.
Nisam mogla vjerovati. Godinama smo zajedno, prošli smo sve – od njegovih problema s poslom do mojih neprospavanih noći zbog djece. Uvijek sam mislila da smo tim. A sada, dok gledam tog čovjeka kojeg sam voljela više od sebe, osjećam se kao stranac u vlastitom domu.
Sve je počelo prije nekoliko tjedana kad sam primijetila da nam novac nestaje brže nego inače. Djeca, Luka i Ana, stalno su nešto trebala – knjige za školu, tenisice, izlet. Ja radim u knjižnici, Ivan je električar. Nije nam lako, ali uvijek smo nekako spajali kraj s krajem. Ove zime, međutim, grijanje smo smanjili na minimum, a frižider je bio poluprazan. Kad sam ga pitala gdje nestaje novac, samo bi odmahnuo rukom: “Znaš kako je, sve je skuplje.”
Ali nisam mogla spavati. Nešto mi nije dalo mira. Jedne noći, dok je Ivan hrkao pored mene, ustala sam i uzela njegovu torbu. Pronašla sam fascikl s papirima i među njima – ugovor o kreditu na ime njegove bivše žene Marije. Ispod toga, potvrde o uplati s njegovog računa. Ruke su mi se tresle dok sam čitala.
Ujutro sam ga suočila s tim. “Zašto joj plaćaš kredit? Zar nisi rekao da nemaš više ništa s njom?”
Ivan je šutio dugo, a onda promuklim glasom rekao: “Marija je ostala bez posla. Ako ne platim kredit, uzet će joj auto. Djeca bi patila…”
“Djeca? Naša djeca pate!” prekinula sam ga. “Naša djeca jedu paštetu svaki dan! Kako si mogao to sakriti od mene?”
Svađa se nastavila satima. On je tvrdio da nije imao izbora, da mu je žao, da nije htio da patimo. Ja sam osjećala samo bijes i nemoć. Nisam znala što je gore – to što mi je lagao ili to što sam se osjećala kao da više ne poznajem čovjeka s kojim dijelim život.
Sljedećih dana kuća je bila puna tišine i napetosti. Djeca su osjećala da nešto nije u redu. Ana me pitala: “Mama, zašto si tužna?” Nisam znala što da joj kažem. Kako objasniti djetetu da tata ima drugu obitelj kojoj pomaže više nego nama?
Moja sestra Jelena došla je na kavu i odmah primijetila da nešto nije u redu. “Što se događa? Izgledaš kao sjena.” Ispričala sam joj sve kroz suze. Ona me zagrlila i rekla: “Nisi ti kriva. Ali moraš odlučiti što želiš dalje. Ne možeš živjeti ovako.”
Noći su postale još teže. Prevrćala sam se po krevetu, razmišljajući o svemu što smo prošli – o danima kad smo zajedno uređivali stan, o Ivanovim obećanjima da će uvijek biti iskren sa mnom. Sjećala sam se i Marije – kako me gledala svisoka kad god bi došla po djecu iz prvog braka. Uvijek sam osjećala da se natječemo.
Jednog dana došla je i ona pred našu zgradu. “Moram razgovarati s tobom,” rekla mi je na stubištu.
“Što želiš?” upitala sam hladno.
“Nisam htjela da ispadne ovako,” rekla je tiho. “Ivan mi samo pomaže dok ne nađem posao. Znam da ti nije lako… ali on voli vas.”
Nisam joj vjerovala ni riječ. Osjećala sam se izdano od svih strana.
Ivan je pokušavao popraviti stvari – donosio cvijeće, kuhao večeru, igrao se s djecom više nego prije. Ali povjerenje je bilo slomljeno. Svaki njegov pogled bio mi je podsjetnik na laž.
Jedne večeri sjeli smo za stol nakon što su djeca zaspala.
“Ne mogu više ovako,” rekla sam tiho.
“Molim te, nemoj… Sve ću popraviti,” odgovorio je očajnički.
“Kako? Kako ćeš popraviti to što si me lagao mjesecima? Kako da ti opet vjerujem?”
Nije imao odgovor.
Dani su prolazili u magli tuge i nesanice. Počela sam razmišljati o razvodu – ali gdje bih išla? Kako bih sama podigla Luku i Anu? Moji roditelji žive u malom stanu u Osijeku, a sestra ima svoju obitelj.
Na poslu nisam mogla funkcionirati – knjige su mi padale iz ruku, kolegica Sanja me zabrinuto gledala: “Sve u redu?” Samo bih kimnula glavom.
Jedne subote otišla sam s djecom u park. Gledala sam ih kako se igraju na ljuljačkama i pitala se jesam li ja kriva što im rušim dom zbog Ivanove pogreške. Jesam li previše stroga? Ili premalo vrijedim?
Ivan je nastavio plaćati kredit još mjesec dana dok Marija nije našla posao. Onda mi je donio potvrdu o zadnjoj uplati i rekao: “Gotovo je. Obećavam ti – nikad više ništa neću sakriti od tebe.” Ali ja više nisam bila ista žena.
Povjerenje se ne vraća preko noći. Svaki put kad zazvoni telefon ili stigne poruka, srce mi preskoči od straha da opet nešto ne skriva.
I sada, dok ovo pišem, pitam se – može li ljubav preživjeti izdaju? Je li moguće ponovno vjerovati nekome tko te jednom slomio?
Možda vi znate odgovor bolje od mene… Što biste vi učinili na mom mjestu?